sub - 25.03.2006
STANJE BUDNOSTI
Iza spuštenih zavjesa vlastite kose
umorno sklapam oči
i zaogrnuta samo prozirnim paus papirom
bez ispisanih riječi
htjela bih u san kojega ne mogu dozvati
ni imenom
ni pogledom
čini mi se da sam prekasno nasjela
šalici mirisne kave
bez kofeina
ne turskoj
ne pravoj
tek nekakvoj imitaciji
strane proizvodnje
dovoljno podmukloj da me drži
previše budnom
za moje uvjete
i moje more iz stanja budnosti
ni strašne
ni košmarne
samo ispunjene tvojim glasom
kojega se ne mogu riješiti
25. ožujak 2006 22:12:00
4 Comments:
Ne vidim prostor za galamu pa se javljam ovdje. :))
zakaj ti nikad ne pišeš post, baš post??? nego uvijek te neke jadne pjesmuljke koji nemaju veze sa stvarnim životom..... moj savjet ti je da ne budeš tak deprimirana i tužna uvijek... jer kakav će ti onda život biti??? kad ćeš bit stara baba uvijek ćeš žaliti kak si trebala živjeti život... jer ipak je on samo jedan....
Što je to post? Baš post?? I zakaj ti stalno pohodiš ovaj blog ak te deprimira. To ti ni dobro za zdravlje.Nikak. Buš mi se tu razbolel pa bum ja kriva!
Nemreš vjerovat, pjesme se ne pišu samo zato što si deprimiran, već i zato što imaš u sebi želju da se umjetnički izraziš, da stvoriš nešto lijepo, zato što imaš inspiraciju a i zato što je zabavno pisat pjesme. To ne mora značit da si zapravo tužan i da nemaš život. Ustvari ljudi koji nemaju život, pogotovo ne onaj unutarnji, zaista ni ne mogu pisat neke lijepe i vrijedne pjesme. Što misliš da Dragutin Tadijanović nije imao zanimljiv život?? Ili Edgar Allan Poe??
