ned - 12.12.2004
SAMO SLUTNJA (ili poruka lovcu)
Godina neka Gospodnja, neko mjesto Bog zna gdje...
Ne sjećam se više, ima sila koja nam ne dopušta sjećati se...
Dozvoljava samo slutnje... da smo jedno na drugo upućeni;
nekom iskonskom niti povezani.
Iako se ne sjećamo, ni jedno drugog ni samih sebe. Samo - nešto slutimo.
Ali te se slutnje stidimo - jer... pa to je smiješno.
U ovom vremenu - i... griješno.
A ja, nekako mislim da sam te godine neke, napustila svijet prije tebe
i tu si me izgubio...
Nekako sam ti morala na brzinu otići
i nisam ti uspjela sve što sam trebala i htjela reći...
pa sam i ja zagubila tebe (zato sada ovoliko pričam).
Kakve li nevjerice - i iznenađenja - kad opet smo se sreli.
Još ne vjerujemo da smo to zaista mi. Samo naslućujemo...
Gotovo je smiješno koliko si jedno drugome želimo prikazati sebe u
nekom ozračju sadašnja vremena.
A negdje u nekakvim molekulama i atomima svog praha i pepela...
jedno o drugom znamo već sve...
Ali nam nije dano sjetiti se.
Samo slutimo. I slutnje se stidimo. U mraku.
I zato ti na vrijeme poručujem; jer ako se stvari ciklički ponavljaju, ja ću
vjerojatno ponovo na put prije tebe.
A onda ću te čekati, pa te preklinjem - pronađi me ovaj put NA VRIJEME
0 Comments:
