ned - 26.06.2005
Priča i san
...znaš; ne nalazim načina kako ti reći al' ću ipak pokušati...
slagat ću misli bez težnje za savršenim redom; samo misli... o mirisu košulje, uredno obješene preko naslona stolice i ostatka tvojih stvarih isto tako uredno odloženih...
krevetu, koji kao da nema ama baš nikakve veze s ljudima čije su te, tako brižno odložene stvari... ali krevetu koji miriše... na nas. A mi smo priča. Mirišljava kao jesen, zima i proljeće... mirisna kao ljeto.
Mi smo priča, o snu i san o kojemu se pišu priče... u oba slučaja jedno je isto. Naša nestvarnost.
Mi smo materijalizirana želja svih onih ljudi koji se nikada nisu sreli, upoznali... a možda bi bili savršeni par... Mi smo, ah grubo je reći, ali sve više sam svjesna da smo jedno veliko ništa... a mislila sam da smo nešto posebno i hranila dušu tom i takvom mišlju o nama...
Mi ustvari nismo. Da jesmo, sve bi bilo drugačije... Tko zna da li bi i mi bili mi, ovi o kojima jest ova priča? Jer drugačiji je ne bismo zavrijedili.


