Da bih bila ja...

          Ne znam da li je «bolest» svih «patuljaka» u bilo kojem smislu da su opterećeni veličinom ili je to nešto što upravo nas «na brdovitom Balkanu» toliko izraženo «krasi».

          Eto recimo, jučer hoću malo u miru pogledati TV, kad ono rasprava o veličini (iliti dužini x debljini) dičnog alata većine Hrvata. Hrvati, čini mi se, otkad su Hrvatima postali (tu mislim na pripadnike jačeg spola), kao da su odjednom postali svjesni važnosti te dimenzije pa će uskoro tražiti da im se ubuduće (tj. prilikom prve slijedeće promjene dokumenata – na koju vjerojatno nećemo dugo morati čekati) upiše u osobne iskaznice. Tako da će, kada im za oko zapne neka dama, samo stati ponosno pred nju i izvaditi osobnu (kao policajci u američkim filmovima). Pa nek dama razmišlja, da li vrijedi propustiti takvu «neviđenu» priliku!

          To je ovako jedan sirov primjer opterećenosti veličinom – no vjerujem da je emisija s navedenom temom imala golemu gledanost.

Zamislite da ste izašli recimo pred ovako par prosječnih naših stanovnika dok gledaju taj program, stali ozbiljna lica pred njih i uzviknuli: «Čitajte Kamova!»... hehehe

          Idemo dalje. Već više godina raspravlja se o isto tako jednoj jako važnoj dimenziji. Konkretno, nagradno pitanje jest da li je veći Krk ili Cres!? Nevjerojatna je važnost utvrđivanja te činjenice. I onda se otoci premjeravaju uzduž i poprijeko a u današnjem prilogu Novoga lista «Primorsko-goranska županija» odmah će vam upasti u oko kako je pod «najveći otok» navedeno: Krk i Cres. Pa da se pred izbore ne naljute ni Boduli ni Cresani!!

          Imamo i književnika raznih profila koji vole pisati velika djela (velika dimenzionalno) pa će pisati pjesme na pet, šest stranica... prave recitale i s visoka gledati na nekog jadnička koji na prste broji slogove pokušavajući  sklopiti jedan Haiku po svih milijunitristotisućaosamstopedesetisedam pravila te vrste pjesničkog izražavanja.

          Pa će vas zaustavljati kolege književnici koji vole predimenzioniranost i ispitivati će vas sve o samim redovima raznih veličina: koliko pjesama sadržava zbirka, koliko fotografija, koliko je to sveukupno ispalo stranica, na koliko stranica je napisana recenzija, a na koliko vaša autobiografija. U koliko ste književnih časopisa već objavljivani i koliko su vam prostora posvetili... Ako vaše odgovore poprate osmijehom, i vi možete, barem toga trenutka, uživati u svojoj veličini.

          Zakratko, vrlo će vas brzo spustiti na zemlju sasvim malene i obične stvari, koje čak nisu ni ukoričene, nemaju recenzenta, nemaju lektora, font im je obično vrlo neugledan, a dizajn odbojan. No ne pate od kompleksa veličine – jer te su stvari zaista velike u pravom smislu riječi. Obično ih nazivamo «uplatnicama».

          Možda je tu odgovor. Što smo manji, takve će nas stvari više gušiti i moći će nam prouzročiti veću štetu... pa bismo možda radi toga svi željeli biti barem malo veći! I radnici i seljaci i pisci i otoci... ali, kakve pak veze s uplatnicama ima ona priča s početka ovog mog lamentiranja!?

          To vam ne bih znala reći...

0 Comments: