Da bih bila ja...

Dugo sam ja već na netu. I preko svog pisanja upoznala sam mnoge ljude. Neke sam i vidjela, popila s njima kavu. Neki su mi postali dragi i dobri prijatelji zbog kojih mi nije teško sjesti s obitelji u automobil i otisnuti se sa svoga Otoka...

No neki su jednostavno predaleko. Al' ne razmišljam o njima manje. I od njih sam dobila najljepše poklone. Ovo je jedan od njih:

Čovjek


Čovjek,
to je kamen sa litice,
kad razljućeno brdo zadrhti
od očaja,
što nikad neće do neba,
što nebo nikad neće njemu.
Čovjek je ponekad ono,
što se odlomi i pada.
Čovjek je
onaj što tragove ostavlja
u prtinama i na prašini,
ponekad u tvom životu,
najviše kod onih
koji ga volješe.
Čovjek je strpljenje božije.
Bez nakane za zaboravom,
bez namjere odsustva,
bez riječi da ih vjetru daje.
Kad ja budem čovjek,
nijedan opis neće valjati,
jer će želje za mojim oblikom,
koji će biti zadan,
prestati kad mine vakat priznanja
i kad publika zaboravi aplauz.
Čovjek je prolaznik ispod zvijezda,
saputnik suncu i mjesecu,
ponekad tebi.
Najčešće sam.
Kao što je i u smrti sam.
.
P.S. Samo ti zaspi, djevojcice. Ti si i u snu - pjesma.

A.Havlaćan (Pittsburgh, USA)

0 Comments: