pon - 27.12.2004
BOŽIĆNA PRIČA
Djevojčica je vidno promrzla sjedila na zaleđenoj klupi u parku. Male, stisnute usnice bile su plave… Netko joj je sažaljiv, u prolazu dao slanac. Sjedila je smrznuta na smrznutoj klupi dijeleći svoj slanac s promrzlim vrapcima. Mala duša imala je potrebu dijeliti ono malo svoga… samo Bog zna da se tako grijala. Predivna su Božićna jutra u parku. Znali su to Petar i Jelena. Dugo su zajedno. Godinama… cijeli život. Nekad su kao mladi zaljubljeni par fantazirali zajedno ovim stazicama kroz park, i ništa se nije promijenilo… osim lampica, koje se sada postavljaju po sjenici znatno ranije… i njih samih, njihove vanjštine. Sada su dvije bijele glave, ali isto toliko znaju uživati u šetnji u Božićno jutro, koliko su znali i nekada… samo koraci su manje žustri, a o igri lovice oko grmova obučenih u snježne kapute da i ne govorimo… ali se sjećaju toga, oboje… s osmijehom, čavrljajući s istim veseljem. I tu su se sreli. Jedna vesela starost. I jedna tužna mladost. Dvoje vječno zaljubljenih i jedno usamljeno dijete. Stali su, bez riječi i gledali u djevojčicu sa slancem i vrapcima. Tko tu koga grije – pitao se Petar. Pogledali su se, a uvijek su znali što misle. I ovaj put je bilo tako… Prišli su djetetu s osmijesima na staračkim licima. I sjeli pored njega svatko s jedne strane… ni vrapci ih se nisu uplašili. "Dijete, što tu radiš samo?" – upita Jelena. "Čekam" – tiho će dijete… znali su da ne čeka. Vidjelo se da ne čeka… Petar se nasmije i uhvati ledenu ručicu: "E pa dočekala si - nas! A sada zamisli, jer danas je Božić, smiješ zamisliti što god želiš. Ali ja bih volio da zamisliš, da smo ti Jelena i ja, Petar djed i baka i eto da smo došli po tebe… i izvini što si dugo čekala, ali stari smo već i pomalo smotani, usporeni… No zato ćemo sada najprije na neko toplo mjesto da se ugrijemo, recimo vrućim čajem i kolačem, a onda te vodimo k sebi na ručak… može li? Dopuštaš da ti budemo djed i baka Božićnjaci?" Petar je ovo govorio takvim tonom i takvim izrazom fakina na licu, da se djevojčica široko nasmijala i pružila mu i drugu ruku… …jasno, slanac je ostao na klupi… vrapcima… "Neka i njima bude Božić" veselo reče… Ponekad ljudi kukaju kako su sami, usamljeni…. a kad bi se samo sjetili da na nekoj klupi netko čeka… Možda bi im dan i život poprimili neki sasvim novi, drugačiji smisao… SMISAO rekoh, s osmijehom, naravno. |
27. prosinac 2004 21:42:00
0 Comments:
