Da bih bila ja...

Ovo što ću Vam pisati, imam već dugo vremena potrebu i namjeru reći, jer znam da ću time možda nekome vratiti osmijeh i sjaj u očima...; dotaknuti dušu i učiniti da ona ponovo zasvijetli... jer, anđeo je bio u mojoj kući.

            Bilo je to, sad već prilično davnog dana. Vrijeme kada sam starijeg bebača uporno stavljala na tutu golog i odjevenog, samo da shvati čemu ta stvar služi. Bebač je hodao ali još nije govorio. U drugoj sobi, u svom krevetcu spokojno je spavao drugi moj bebač – novorođenče. Ljudi moji, kako sam bila sretna, mirna i tako nekako..., ispunjena, tih dana.

            Dakle, stariji smo bebač i ja vježbali sjedenje na tuti u rano jutro, zimskog dana u prosincu; vani je bio još mrak. Mislim da sam mu čitala slikovnicu o sendvičima koju je obožavao... kada je odjednom, bez glasa ustao sa tute, napravio par koraka dalje i legao na pod. Stavio je nožicu preko druge, raširio ručice i zagledao se u plafon prateći očima nešto što, kao da leti iznad njega; smiješeći se.

            Promatrala sam ga, bez glasa, prestravljena. Takvo je ponašanje za njega bilo nešto sasvim neočekivano s moje strane i pitala sam se što to on gleda, što on to vidi a ja ne!? Oslovila sam ga imenom jednom, drugi puta... pa jače, ne znam ni sama koliko sam ga puta pozvala imenom prije nego je registrirao moj glas i pogledao me...

            Taj bajkoviti pogled i takav nestvarni osmijeh nisam nikada prije niti poslije, nigdje, ni od koga vidjela. Bili su to pogled i osmijeh s nekog drugog svijeta, iz neke druge dimenzije... lik anđela smiješio se na me iz lica mog djeteta.

            U drugoj je sobi, u svome krevetcu spokojno spavalo moje novorođeno... da se više nikada ne probudi.

            Prošlo je tome već mnogo godina. Godina tuge, razmišljanja i zaključivanja. Godina pitanja bez odgovora i spoznaje. Spoznaje da je anđeo bio u mojoj kući.

            Smjela ga je vidjeti samo potpuno čista i neukaljana duša djeteta koje još nije znalo govoriti, a bilo je u dobi u kojoj se sjećanja još ne zadržavaju za budućnost... dijete mi ništa nije moglo reći. Ali ja znam.

            Rekli su mi pogled i osmijeh koje nikada neću zaboraviti... da je tog jutra, anđeo bio u mojoj kući.

            To sam Vam silno željela reći.