Da bih bila ja...

sri - 08.12.2004

A umjesto stručnih osvrta u predgovor svoje druge zbirke radije sam stavila ovaj tekst, kojega ujedno i potpisujem:

SMISAO

 

            Mišljenja sam da je ama baš svaki stvor na ovome svijetu iz nekog određenog razloga. Da je u svakome od nas i od njih sakriven neki smisao…

            To mislim oduvijek, još od djetinjstva i toliko sam vremena provela tražeći svoj smisao. Našla sam ga, tj. došao je sam k meni i vrtio mi se pred očima dok ga nisam prepoznala…

            Meni, na ovome svijetu ima smisla jedino ako dajem od sebe. Nije to davanje materijala to je dijeljenje duše. A kako da dijelim drugima dušu – za to postoji poezija. Pronašla sam smisao u poeziji.

            Sve dok nisam spoznala tu svoju pravu svrhu, u meni je trajala pobuna i košmarno vrijeme, vrtnja u krugu i traganje… pitam se jesam li se uopće poznavala? Ja – sebe.

            Sa spoznajom smisla, navrle su riječi, riječi koje su počele tvoriti stihove i rečenice; riječi koje nose poruke i u kojima je snaga – dotad neznana. Riječi koje samo izlaze bez prestanka i pričaju o meni – i o mom smislu; pune moje baterije.

            A moje biće, moje biće ponovo živi sretno što je pronašlo put dijeljenja svoje duše…

            I nije slučajno, nipošto, došlo niti do jednog susreta u mome životu. Nikome se ja i nitko se meni nije igrom slučaja našao na životnom putu. Meni su trebali oni koji će s radošću primati; a njima sam trebala ja koja ću nesebično dijeliti – komadiće duše. Jer, sebičnost je ono čega sam se oduvijek zgražavala a sebičnost je i ono čemu su mnogi svjedočili… svakodnevno. Sebičnost ubija.

            Odatle stih "Pjesnici su čuđenje u svijetu"… Moram priznati, da sam eto nakon dugog traženja, konačno uhvatila nit ovog stiha i pronikla u ono što je pjesnik čiji stih je, mogao vrtjeti u svojoj glavi u trenu kada ga je pisao.

            Ovo je kao zahvala, zahvala Tebi; ovo je mjesto molitve. Ovo je moj razgovor s Bogom koji mi je podario moć i dar da svaku, svaku misao, svaki nagon, svaki pa i najniži ljudski poriv, svaku svoju želju i svoju nevolju, mogu izdići više, puno više od sirove riječi – riječi bez osjećaja. Ovo je zahvala ovog tijela Njemu – na ovoj duši – duši koja svijetli svjetlo tople boje.

 

0 Comments:

Add comment