Da bih bila ja...

Posve sam se izgubila
u krugovima labirinta
tvoje požude...
usred tame tvoje požude
radi požude same

...tapkam u mraku
samo glatki zidovi... zidovi hladni
ništa mi ne govore mirišu na tebe...
izgubljena sam
u labirintu tvoje požude.

Ne pitaj me zašto mislim da mi lažeš
jer nemam objašnjenja za to znanje stečeno pomnim proučavanjem
svakog tika na tvom licu, svakog slova izrečenog
tvoga lika u cjelini...

Ne pitaj me zašto znam da lažeš besramno
a kad bi malo češće obraćao pažnju na mene
možda saznao bi da i ja,
tebi radim isto to...

...samo konstatacija.

U ovome svijetu, koji i nije stvaran... Kome je samo to palo na pamet!? Da je nestvaran svijet koga sačinjavaju stvarni ljudi...???...

Dakle, u ovome svijetu nismo ni svjesni koliko nam je zaista stalo jednima za druge... A stalo nam je. I stvaran je ovaj svijet, samo to ne želimo sebi priznati od straha da i on ne postane mrzak.

Između mene i Mene
I Mene i sna
Nema ničega...
Jer smo ja i Ja
I ja i san
Ništa drugo
Do tvog sna
U kome ti i ja
I naš san
Prestajemo snovima
Biti.

Sjećam se... nekada
iako okrenuta leđima
osjetila bih tvoj pogled
iz skrovitosti
rađala se nada,
predosjećaj moguće bliskosti...

dozvoljavam si dozu licemjerja
bliskost je vrlo blaga riječ
višeznačna... da; sada...

Ležimo u krevetu
ponovo sam okrenuta leđima
a tvoji prsti... poput suhih grana
stežu mi ramena
stišću se oko moga struka
bliskost je postala prestvarna

postala je puno više od nadanja
izašla je iz okvira sanja
i pokvarila nam... doživljaj

nje same. 

...a zamisli kako je tužno
onima koji više ništa ne čekaju
koji su čekanje zaboravili
(osim onoga ispred vratiju
izabranog liječnika... koji nije
ljubazniji iz navedena razloga)

...a zamisli čemu li se nadaju
oni koji su već odavno rekli zbogom
svakom iščekivanju
i zaboravili na ustreptalost srca
(čije se udaranje čuje ispod kaputa
i kao jeka odbija se o oluke... plašeći golubove)

...a zamisli kako li je tek onima
koji su pustili ostarjeti duhu...

Večeras...
ah večeras me posvud
prate tvoji mirisi
duboko pokopani u
mojem crnilu
kome ne znam ime

I sjenke s obrisima tebe
domahuju mi sa zidova
zovu me nijeme a
preglasne da bih se
mogla oglušiti

Večeras te posebno
volim.

Noć...
ulazi kroz sve šupljine
i sve pore...
kroz sve otvore...
ona dolazi
neumitno
i nezaustavljivo
poput starosti
poput nove bore
u kutovima očiju
Ja...
već osjećam njen
hladni dah
na potiljku...
nježan
ali hladan
mislim da
plaši me
Noć...

POTRAGA ZA TOBOM 

Tražim te, među razbacanim oblacima
ali sunce je prejako i bljeskom mi
zasljepljuje oči...

tu potraga nebom prestaje,
do večeri

Tražim te na moru, ne bih li te možda
ugledala na horizontu
no vrućina mi ga zamaglila...

na horizontu ne vidim te
ma koliko se trudila

Tražim te posvuda, no nigdje te nema
tek poznati miris tvoje kože
i sjećanja na poljupce

govore mi da ću te najbrže
u sebi pronaći.

Tišina...
miriše kiša,
u to ime
unosim u sebe
dvije žlice meda...
a potom cigareta
kao znak osviještenosti
i suživota
sa mnogočime.
Miriše kiša...
još je nema
ali samo što nije tu...
Tvoji se mirisi
isprepliću s njenim dolaskom
ali te nema
nisi tu...
i zato tišina
u tvoje ime...
za laku noć
tvoje ime šapuće.

Noćas ću spavati na šljunku
u plićaku
neka mi more miluje tijelo

neka me svu obuzme

Prepuštenu neka me i na
pučinu odnese
dok na njemu mirno ležim

spavam

More... dio moje duše
zna na koju će me obalu
još usnulu izbaciti.

Prazna, poput limenke u kojoj je
pred, ne tako puno vremena bio
presoljeni kikiriki; sjela sam misleći
ni na što...
Previše je soli u mene uneseno
u prekratko vrijeme...
još mi se lijepi grlom; dozivajući u sjećanje
tek odjahalo ljeto... odjahalo u nepovrat.
I iz svog mutnog sjećanja
od nekud izvlačim tvoj osmijeh
kojega se ne sjećam; i misleći ni na što...pišem pjesmu o njemu

...tvojem osmijehu...

Sanjam da živim
i ponekad se usred tog sna probudim
željom za tvojim usnama
na svojoj koži...

U propinjanju.

I cio bih san
poklonila u dobrotvorne svrhe
samo da mi je vještom rukom
doticati tvoje vrhunce

I slušati ti plimu očima.

Ponekad,
kad se probudim.

U požutjeli herbarij sjećanja, slažem neka odavno zgažena srca, poput listova; sada već lagano drhtavim rukama... i sklapam oči... naviru lica, još sasvim živa, još nasmijana i mlada ...

               tko zna gdje su sada...

I listam stranice koje mirišu na jeseni sve žute i bogate, ponekad tužne i na rastanke... ponekad nepotrebne, ponekad nužne, uvijek sa onom težinom u grlu, ponekad sa suzama...

                nikada ružne...

Tvoja je stranica na kraju. Prazna. Ti si me znao zaustaviti... s tobom sam nježna i mazna i zbog tebe knjiga mladosti nema pravog kraja, s tobom sam uvijek...

                s tobom sam JA

Ne pitam ništa
samo ti priđem i sklupčam se,
a mir nađem pod tvojom nadlakticom...
Ne govorim ništa
sretna sam u toj minijaturi,
koja nije ni sjećanje ni plan...

Samo sam sretna, s njome.

U pogledu nosim iskre...
čudno je kako ih
često krivo tumače
Iskre nosim radi sebe...
i iz inata

Puno su mi puta već gasili poglede
i ljudi i dani i godine...
ali mi iskre nitko nije ukrao...
kad su u opasnosti
ja ih jednostavno sakrijem.

U pogledu nosim i čitav jedan svijet
sakriven i čuvan... svijet jedne svetosti
ni njega mi ukrasti neće...
moj svijet prepun svjetlosti.

.. u njemu ima mjesta još
samo za moje iskre i za te...

Još malo i ponoć će... Bila sam se već udaljila od ove stvari, pa se ponovo vratila... napisati ti da sam s tobom... da smo zajedno.

Noć je čudna, svako malo padne kiša, a onda za par minuta ponovo i stane, čuju se zrikavci. Još je ljeto a ljeto više nije, sve u isto vrijeme. Htjela bih se spustiti u vrt ubrati grožđa; ali sve je mokro... možda ipak odem, postane li želja prejaka; iako sam navikla da si želje rijetko kada mogu ispuniti. Moje su jednostavno prekomplicirane u vlastitoj jednostavnosti.

Skroz je mirno, anđele. Nema više guzve ni buke izvana. Samo svježi zrak i potpuna tišina... i sve ti ovo pišem samo zato da te dovedem na tren k sebi... kao da sjediš u stolcu pored moga i gledaš ova slova kako se pojavljuju na ekranu. Gledaš ih u trenutku nastajanja, a namijenjena su tebi negdje... daleko od mene.

A koliko si zaista daleko?... jesi li uopce ili te mogu ipak gotovo opipati na spomenutom stolcu?... pružiti ti ruku? Koliko si daleko ako te ja u sebi nosim stalno i svuda sa sobom? To moraš osjećati... ja, osjećam.

Laku noć anđele... 

zagledanoj kroz sivu perspektivu
prevelikog prozora,
u smjeru, naravno mora...
pažnju mi privlači magla
iz mene proizašla,
mojim dahom stvorena...

                         ...smanjuje mi vidljivost
                         u daljinu...

Idem..., prema vjetru, a tik do one linije gdje se more ljutito poigrava obalom i ispušta zvukove, negdje potmule i duboke a drugdje previše začinjene šumom pa sve do trećeg mjesta gdje čak izgleda kao da samo sebi plješće... između pljeska i pucnja tako se glasa more na tom mjestu. Ipak idem baš tamo pozdraviti ga; upravo tada kad je ljutito, kada bijesni... zašto?

Pokušavam se identificirati s morem i vjerujte zavidim mu. Ista je količina bijesa često u meni, ali je nemam načina, nemam tako čipkastog i suptilnog načina izbaciti je iz sebe... pa odem do mora, naučiti kako se to radi... ono zna.

Dogodi mi se da izgubim
samopouzdanje...
Tada trebam požudu u
tvojim očima i
Pogled koji miluje konture
moga tijela

smjelo... 

kojeg smo si dana
poželjeli pružiti ruke
a ostali sami
zatočeni u ogledalu

 sa suprotnih strana

Ponekad me vjetar zovne, potiho
lupkajući ispod mog prozora...

a ja se pravim da ga ne čujem
prozor mu ne otvaram...

čitala sam danas pjesme nepoznata muškarca.
jednu po jednu i slagala dojmove 
tražila riječi kojima ih opisati
dale su mi atmosferu
nešto poput onoga
mogu zamisliti da ih Šerbedžija čita s nekom tihom mjuzom u pozadini...
a ja, slušam.

sasvim utopljena u riječi
i u glas muškarca koji ih izgovara
sakrivena iza dima vlastite cigarete...