Da bih bila ja...

...kako na tebi ležim
i u snu slušam:
njišu se naša tijela...

Ja sam...čekanje
trenutka savršena
u vremenu za nas,
čarolija nadanja
u sjećanju pohranjena
u obliku mirisa...
i dodira.
Ja sam... ljubav
koju nećeš spoznati
možda i
nikada

Volim te zaigrana...
kocke leda slažeš po mome tijelu.
Tope se...

mojom željom ispod tvoga jezika...

Dotakni me ponekad
osmijehom...
i zaigraj se ponekad
kosom iza mog uha...

trebam znati da si tu.

Postoje neke riječi koje ti želim reći
onako...
da ti istovremeno usnama milujem kožu...

                        ...čujem te...

Čim otvorim oči i svoje prozore... vidim more. I tako je to oduvijek. More i ja dijelimo vrijeme kojim sam darovana.

Volim ga kada je tamno ispod teških oblaka, ili kad se ogromnim valovima, za juga razbija o stijene. Volim kada ga bura odjene bijelom čipkom i kada se sasvim mirno i zeleno svjetluca lijeno pod suncem.

Obožavam čaroliju mjesečine rasute njegovom površinom kojom sniva noću. Ja u sebi nosim more, a more mene u sebe prima.

Rukama sječem njegovu površinu, a tijelo mi je njime ovijeno, po meni ostavlja kapi... sunce ih kasnije pretvara u čestice soli. Dopuštam mu da se dugo zadrži na mojoj koži... more. Ostavljam ga i u kosi, nosim ga na obrvama i na trepavicama... držim ga na usnicama... more.

Volim da na more mirišem.

Jednostavno, volim more.

I more voli mene. Ljubav bezuvjetna od onoga puta kada sam prvi puta u njemu zaplivala... i osjetila se voljenom. Od mora.

vedra noć
na nebu zvijezde
mjeseca nema... tek se sprema
za kasnonoćni izlazak
u moru se kupaju ulične lampe
a u najtamnijem kutu opustjele plaže
dva fakina motaju cigare... hm.

nama nije važno
pored nas prolaze šetači...držeć se
za ruke i pucajuć od muke
jer nama oči sjaje
sakriveni ispod lepršave i široke suknje
hrabri smo i mladi uzavrele krvi
vodili ljubav tamo gdje ljudima vrvi...

nasmiješi mi se večeras.

Ne trebaju mi tvoje ruke da bi me odvele
u mrak. Mraka imam dovoljno i u sebi, a u onaj drugi mogu i sama...
Ne treba mi tvoje tijelo, imam svoje i ne žalim se na njega i ne patim od anatomskih frustracija lutka Kena (kako je to u filmu lijepo izrečeno)...

Trebam tebe.
Jednom možda to i shvatiš. Ako ikad sazriješ...

(Možda je podlo, ali sjetim se plodova koji se nikada ne razviju, već ih vjetar onako zelene otkine s grane i baci na kamenje gdje danima trunu... Samo najjači ostaju...)

...kraj mene.

Suviše sam umorna večeras
da bih Ti pisala pjesme
ili šaputala nježne riječi
prebiranjem usnama po vratu...
koje godi
Tebi
Dopusti i meni jednu sebičnu večer
pokaži da i Ti imaš mašte
večeras se za promjenu Ti trudi
oko mene
i govori mi riječi koje inače
ne bi

...jer suviše sam umorna večeras
da bih Te željela drugačijeg kraj sebe

Vlažni dodir mekanih usana
razvučenih u osmijeh
i vještinom jezika probuđena
požuda...

          ...gdje u nama leži toliko
             nježnosti, reci mi

Dok ti se prsti igraju kosom
iza mojih ušnih resica
a držiš me kao dijete u strahu
da ne izgubi igračku...

          ...znaš li, koliko te volim
             ugristi!?...

Usne na vrat...
možda je to sve što mi treba...
zadignuta kosa na potiljku
i leđa koja zovu
rječitija od izgovorenih želja

...golo rame
oblikovano prema tvojim dlanovima...
što li skrivaju nabori
lagane ljetne tunike...
zatvori oči i poželi maštom

Usne na vrat...

Znaš li zašto ne govorim puno? Jer sam upamtila da izrečeno odlazi u vjetar; i brzo se zaboravi (u što smo se toliko puta uvjerili zar ne!?)...Zato tako puno pišem, napisano ostane duže prisutno. Ono što je napisano moraš pročitati, a onda se oko toga i zamisliti da bi ponešto shvatio - dakle već si si dao određenog truda radi riječi koje sam napisala... to se već teže zaboravlja...

pa onda shvati koliko meni znači riječ, i koliko ja do riječi držim... ja s riječima živim. Riječima koje se ne čuju.

Na tren mi se učinilo da sam te ugledala...
ma sasvim sam sigurna da se to tvoj lik nazirao iza mutna stakla zatvorenih vrata...

Htjela sam ti otvoriti,
htjela sam te zagrliti,
htjela sam ti dati poljubac...

...valjda sam predugo čekala
jer kad sam konačno krenula
više nisam imala na koga se osmjehnuti

ni kome vrata otvoriti.

i taman kad ti se učini
da si me napokon sredio
uvrijedio, povrijedio
i taman kad pomisliš
da si to stručno uradio

ovaj put

ja ti se nasmijem
onako... moje, sramežljivo
i otpuhnem ti poljubac
sa svog dlana
na kome galeb sniva

živote

Snena sam... kao i ovo ljeto, koje je samo prošlo kraj mene poput stranca... Očekivala sam bar da mi se nasmiješi... Kao da se sve okrenulo od mene i more i sunce i zvijezde... o ljudima ne razmišljam, o njima je netko već davno rekao sve...
Izgubljena noć i jedno gorko buđenje... samo još jedno u nizu već probavljenih, pregorenih, isplakanih, a nadasve suvišnih...

Lik koga sam crtala u sebi... iluzija, od mraka se više ne vidi... a ja brišem na pamet samo da ga više ne nađem, u sebi - kad se probudim... Bolje mi je biti, prazna.

Danas znam
i ti si slijepac sakriven
iza sunčanih naočala
da se ne vidi bezbojnost duše
davno usahle u tebi kao domaćinu

Danas znam
ja nisam soba u koju se ulazi
i iz nje izlazi bez pozdrava
ja nisam mjesto za prolaženje
na putu od jedne do druge točke

Ja sam nešto
što ne razumiješ i ne osjećaš
mogu biti sve što poželiš i što poželim
al moje oči čitaš kad se u njih zagledaš
ako za to smogneš snage

ti
opet šutiš
i sakrivaš se iza drveća
u parku kad me ugledaš

(pravim se da ne primjećujem)
pravim se da me ne boli
a razdire

ti
opet šutiš
ne javljaš se kad te pozovem
buka je prejaka - ne čuješ

(pravim se da ti vjerujem)
pravim se da i nije mi važno
a ja

koliko i ti lažem - u samoobrani
od ljubavi

...otkucaj sata u tišini svrće pažnju
na užurbane kazaljke... kazuju da već je novi dan iako još uvijek je ista noć
velikog i žutog punog mjeseca...

sjedimo budni, svatko pored svoga prozora
s pogledom... posve različitim, kakvi smo i sami i dodirujemo se mislima od nas udaljenim...

...dan kao i svaki drugi već iza je nas
i mi kročimo hrabro u još jedan isti...
po koji put!?
al prije svega san u kome ćemo zaželjeti želje a onda od želja umorni usnut...

po koji put!? sami.

Otvoriš praznu stranicu i gledaš u bjelinu... tako je lijepo kada je ispuniš lijepim mislima... zatvoriš oči. Ugledaš list po kome se lijenjivo spušta sitna, čista mala rosna kap... zeleno miriše zrak... i čuješ ga; potok preskače kamenje i glasno se raduje...

Čovjek je primjetio ljepotu i čistoću netaknute prirode... Da li ovaj  susret zadržati za sebe!?Susret kao sjećanje na prizore, zvukove i mirise - gotovo se travkom možeš osjetiti - drhturiš i čekaš jesen... Tvoje su oči otvorene, a stranica više nije prazna... obojio si bjelinu zatvorenih očiju.

Bježim iz užurbanosti i nervoze,
mora lica nepoznatih ljudi čiji su pogledi negdje između mene i ceste
između crvene, žute i zelene...
isčekujući, bez osmijeha
da im se kaže - kreni.

Djevojka koja je zadovoljna sobom
al' više zelenim kabrioletom
popravlja šminku u retrovizoru
u kome nema njenog odraza... ali to ne vidi,
jer ne gleda sebe već da li tko gleda nju...

Okrećem leđa smrdljivom gradu
i odlazim u svome smjeru
tamo gdje je more živo - gdje ga još nisu ubili megalomani i snobovi

gdje se moj lik i u vodi nazire.

negdje duboko u sebi
lagano ne mareći za protok vremena
... jer što je vrijeme
gradim Taj Mahal
ne isti postojećem
ne kopiju...
već svoj osobni

ime je samo u svojstvu sinonima
ime je samo podsjednik na ljubav
...jer što je ime zaista

Eto koliko je Krk blizu! Moram tako započeti post, jer jutros smo Putnik, moja jača polovica i ja sjedili na Krku, a sad čitam da je već doma...

Kako se vidi iz priloženoga i ja sam već doma :) - ne nisam bedasta, nego je cesta od mjesta A do mjesta B u najgorem stanju na mom voljenom Otoku, a gužve u istom smjeru su danas bile očajne, da se moglo dogoditi i da je Putnik doma a ja još ne :))

Znam da vas zanima... pa mislim da se nismo preplašili jedno drugog no dobro to puštam Putniku da piše jerbo on je puno mlađi. Ja sam već u godinama kada mi je samokritičnost ili u silaznoj putanji ili se ne smijem ni pogledat (ovisi o mjesečini).

U svakom slučaju, proveli smo jednu uricu u neobaveznom razgovoru (meni bješe i ugodan) no da nam je bila još koja ura i da nisam morala po taj hebeni parmezan ;) bilo bi mi i draže.

No bar smo se vidjeli i upoznali ono licem u lice... pa sad znamo oboje koga čitamo :)

Mah mah Putniče! Još ne pada kiša - no odluka da otputujete još danas, kako prognoza stoji, bila je i više nego pametna!

Čudim se sebi kako hladnokrvno ispraćam večeri na odlasku... krvavo crveni oblaci na zapadu odnose nijemo još jedan moj dan...
Šuteći gledam.
Ne razmišljam...
Stvarnošću se ne zamaram.
Odakle onda umor struji mi venama?
Kao stup srama imam podnožje, a ništa ne pridržavam
Koga će o mene svezati?
Na koga zasuti kamenje
i psovke... dok ja
šuteći gledam.
Ne razmišljam...
Kao kamen hladna ispraćam crvenim očima
još jedan dan

bezlično odmahujući, večeri na odlasku. 

...ne ide mi dan kroz želudac
u kome nemam ideje što sa sobom
i gdje
...ustajem i liježem u postelju
nervozna poput psa koji je jeo zadnji put
prije mjesec dana točno u podne
...čvrsto zagrižena da ću dan prespavati
zaspati ne umijem i ne mogu...
razmišljam na koju da se ovaj put ustanem nogu

pa ne ustajem iz inata samoj sebi
već razmišljam o Franku Sinatri i
da li je otpjevao koju o konju...
onim svojim glasom božanstva u krivom kostimu
Bože na što sve žena nije u stanju pasti
priznajem danas sam u svom vlastitom filmu!

Rat svjetova gleda se bez komentara
vani munje paraju nebo
puno nježnije nego je to Spielberg zamislio
i čuje se potmula grmljavina
tko zna što se sprema...

Meni se šire nosnice
slaba sam na prikriveni elektricitet u zraku
i na otvorene a prikrivene mogućnosti
završetka ove večeri
Rat svjetova i dalje na ekranu
ali i u meni...

"Što bi voljela? Reci mi; što bi voljela?"
Izgovarao je pitanje gledajući je prodornim pogledom. Prodornim, ali pogledom koji je milovao njeno lice, vrat...
"Bože! Poput djevojčice je!" govorio je u sebi čekajući odgovor.

"Ne znam.", izustila je napokon. "Zapravo znam, ali se bojim izgovoriti. Ili se čak i ne bojim no znajući da je želja nerealna, ne želim je pustiti preko usana. Nije važno..."
Pogledala ga je. Molećivo. Kao da ga pogledom preklinje da ne postavlja više pitanja.

Razumio je i uhvatio njenu ruku.

"Volim tvoje ruke", pomazila mu je palcem zapešće i nasmiješila se...

Gledao je u isprepletene ruke, šuteći. Ozbiljan. A onda joj se zagledao u oči. Bile su nasmijane..."Kako je neću voljeti!?"

Tišina je naporna stvar. "Što joj reći, a ostati jak!?"

"Curičak!" uzvikne kroz smijeh napokon.

"Curičak!"...

Kišom otežali vrhovi borova
mirišu tugaljivim mirisima
ljetu nepripadajućim...

Ispod tih mirisa susreću se
kišne kabanice u mimoilaženju...
dokolicom izvučene na ulicu

Neka se mladost, mokra do kože
i promrzlih očiju
trudi odglumiti meč odbojke bez pravila

... i ludu zabavu...

ne baš uvjerljivo 

Tako je negativna
kiša u kolovozu.

S tobom, ljubav vodim u stihovima
cjelujem te riječima; o poljupcima
a diram čitavim rečenicama
svuda, baš svuda

Umjesto mojih ruku maze te zagrade
ovisno o tome koliko sam zločesta
biram obične ili
pak one vitičaste – smjelije

U konačnosti, sva ti se predam
vrlo podatna i posve mirna
u pjesmama...
o nama.

Večeras uopće ne želim biti lijepa, niti zamamno mirisati...
Zanima me, tko li će me primjetiti običnu, nedekoriranu...

Bez laži. Iskrenu.

Ima li koga?...

Ako su ti ruke
još sa mnom
položit ću ih
nježno
na svoje bokove
i uživati u toplini
dlanova...

sva se pretvorit
u osluškivanje
tvojih prstiju.

Ovo je moj 300-ti post. Za danas sam rekla i napisala ono što sam htjela i to stoji ispod ovoga. Kao 300-ti post odlučila sam ne pisati stihove, ne razmišljati već vam svima koji ovdje dolazite upravo na ovom mjestu ostaviti svoj osmijeh i veeeliki, topli

P O L J U B A C!

                                  Ida

Našla sam se sasvim slučajno, poput drhtave voštanice usred tvojega mraka dajući ti i tračak usplahirene svjetlosti i dašak topline... Tko li me samo doveo na tvoje zamračene pute?

Možda sam došla sama... možda su me dovele slutnje ili sam u snu čula kako zoveš pomoć iz svoga sna!? Možda je tako. Bojim se da smo preograničeni da bismo shvatili razloge i smisao događanja... 

čuvaj me i ne gasi moj slabašni plamičak, sred sebe. 

Možda bih te i poljubila...
ali čime -

Nemam usana, imam nešto
drveno što mažem ružem
visokog sjaja

Ali ti možeš poljubiti mene
nek' te ne zbunjuje

to što su mi oči stalno širom otvorene
okorila se maskara od preksinoć
znaš, volim bit' lijepa i dok spavam

Osluškujem... vjetar se glasa kao u veljači usred kolovoza (iako je ovaj tek na početku)... "Koji već puta!??"  - cinično ću se nasmijati...
Super stvar počinjati i završavati svake godine i uvijek o tebi iste priče... obično o, vremenu. Kako je to zahvalno! ... naročito kad nestane tema za razgovor.

I mislim da ću izaći. Ne daleko. Samo do balkonska stolića veličine metra kvadratnog... dovoljnog za mene i moju šalicu tople kave... Pijuckat ću do ponoći. S vjetrom. On i ja oduvijek se savršeno razumijemo šuteći.
Dopustim mu da se raskalašeno igra dimom moje cigarete... rekla bih da u toj igri ima nečeg erotičnog... Osjetim se u tim trenucima poput Marlene Dietrich ili Grete Garbo... i one su voljele cigarete (i začudo, obje su nekako čak predugo živjele... predugo za vlastiti ego). Vjerojatno shvaćate.

Da, znam biti ponekad malo cinična. Izopačena? Vjerojatno sam zato vjetru draga...

Radi tebe... mogla bih se osjećati dobro
možda čak i u mrežastim čarapama
- samo u njima, podrazumijeva se...
Obasjana nekakvom lascivnom crvenom rasvjetom bordelskog tipa 
s kapljom crvena vina posluženom u svom pupku... za tebe posluženom...

Scena kao iz američkog filma o Danu zahvalnosti s bolesnom metaforom ženska tijela raširenih bedara... poput ogromne purice koja krasi blagdanski stol...
Bolna parodija iz mojih misli koja ti kazuje zorno, što bih sve za tebe htjela...

Možda mi jednom na pravi način
i zahvališ na tom...

Što misliš, da sam tvoj dan... bi li me volio i da li bih bila jednako poželjna kada bih bila dohvatljiva

rukama
i pogledu
u svakom trenutku...

A živa sam... dok dišem, naravno... i nešto ima što je trebalo biti naše na ovome svijetu... naše na neki čudni način

tu je
a nema ga
naše a ne postoji

zaista.

trebam... ljubljenje za doručak i tebe za ručak i tebe za laku noć
ne trebam većinu stvari koje mnogi trebaju a ja ne znam ni kako se zovu
trebam staromodnu romantiku kojoj se danas rugaju pa je od tuge umrla

trebam, sasvim obična čovjeka koji se još nije zaboravio smijati...

znam, puno tražim.

Nemam vremena čekati da izađe sunce... cijela je noć još predamnom... zato oči privikavam na mrak a dušu na hlad... debeli hlad.
Nemam vremena za priče s uličnom rasvjetom... a ona bi pričala... pa nitko joj se nikada ne obraća! U meni prepoznaje dobra slušača...

A ja nemam vremena. Čekati tvoj osmijeh... pa se smijem sama sa sobom.

-Kakva si to danas?
-Što kakva!?? Zar sam jučer bila drugačija?
-No vidiš! Već napadaš, a samo je pitanje bilo postavljeno...
-Ne napadam. Već ti sebi tako to tumačiš, jer ti se baš sad tako hoće. U biti samo tražiš razlog za neku grubu riječ...sada ti to treba. Osjećaj nadmoći u glavi.
-Da!!! Greška je u meni! Naravno! Nego kako!!! Ti si sveta!
-Evo ga. Ne nisam sveta. Hoću svoj mir. A ti mi ga kvariš. Uzurpiraš mi ga neovlašteno.

-Jaaaa?????!!!
-Da. Ti. Jedino što te sada može zadovoljiti jest svađa. S nekim koga ne znaš. Koga ne vidiš. Do koga ti nije stalo. A tko zna gdje je zametak te potrebe!? No negdje u tvojoj glavi jest i u tvojoj kući - ako je imaš.
-Aha! Sad još i vrijeđaš! (Ovdje ide znak beskonačnosti...)

... POZNATO!??

Šutim...
danas umjesto mene kiša priča
i smije se i plače...
danas je kiša klaun umjesto mene
i u centru je pažnje...
kiša - danas
perući asfalt i dvorišta naših kuća
i duša -danas

je kiša isprala i dugu
s neba
da je ne bude
za nas.

Koliko riječi...!
Toliko ti pričam. Toliko ti govorim da uvijek prije sna imam dojam da ti između svih tih riječi i rečenica nikada nisam rekla ono bitno.
Ono najbitnije...
A onda, onda ipak nekako osjećam da i ne moram govoriti... i da su sve te riječi koje bi drugima izgledale potpuno nepotrebne i suvišne..., samo nadomjestak za ono što nedostaje... što će nedostajati i nadalje... zauvijek.

Mi, nikada nećemo složiti kulu od karata koju gradimo godinama... ali sve bitno, najbitnije a ne izrečeno...  je tu, u nama i sa nama stalno. Postoji.
A mi to znamo  ne prosipajući uzalud riječi.

Legoh. Ali u kadu.
Praznu. I puštam hladnu vodu po tijelu.
Slapovi... svuda.
Boca ružmarinova ulja... izljeva se lijeno po meni... kažu, osvježava.

Obožavam ružmarin.
Onu njegovu mirisnu notu u kojoj se nazire tamjan...Obuzima.
Grijeh? Ironija ukrućene bradavice s mirisom tamjana... ruke zalutale među zapjenjena bedra... a miris... tamjana

Obožavam ružmarin.
Opet sam... zločesta!

Zabavlja me konstruktivnost lagana sjeverca zaigrana mojim ramenima i pramenom kose koji se odmetnuo iz uredno svezana repa...
i igra riječi...
dolaze, odlaze... susreću se u tišini nečega
što je  ničemu najbliže

ali

ipak postoje. Naše su.