Da bih bila ja...

Igram se sitnim zrncima soli po svojoj koži...
ostavila sam je tvojim usnama...
kad se spuste na mene
nek ih zapeče...
duže ću im ostati u sjećanju.

Slana

Doći ćeš... stotinu puta
grozničavo opsjednut onime što te
ovdje očekuje... što li!?...
Doći ćeš... kao izgladnjeli pas
što se uvijek vraća smeću iz restorana
koji radi cijelu noć...
pa je ostao upamćen...
kao strvinar neumorno kružeći u visini
s nadom da će mu u pogled upasti otužna slika
već raspadnute lešine... Pa što ti reći, nego znam...

Doći ćeš. I biti dočekan.

... i bi ČOVJEK.

Kako bilo da bilo, tako je počelo. Čovjek - svjesno biće. Tako bar čovjek tvrdi.
Biće svjesno sebe i svega oko sebe. Biće koje vrvi emocijama; kako opet samo tvrdi.

Čovjek - biće koje gestikulira i komunicira. Koje se glasa bogatije od svih drugih bića - uvjereno je u to. Društveno biće, na najvišem stupnju razvoja...

Jedino biće koje ne živi u skladu s prirodom, ali to teško ili uopće ne priznaje.

Čovjek - svjesno biće. Svjesno sebe i svega oko sebe. Sebe, naročito!
Koliko nas naša svjesnost opravdava i koliko nam je alibi za sve što svojevoljno činimo i sami odlučujemo bez pružanja mogućnosti drugim - za nas nižim bićima, (što smo sami konstatirali) sudjelovanja u donošenju odluka o kojima ovisi budućnost cijelog planeta!? (iako se one trude pokazati nam na najdramatičnije načine što o našim odlukama misle)

Je li naš stvoritelj učinio fatalnu grešku čineći nas svjesnima?
Da li je naša svjesnost o vlastitoj prolaznosti rezultirala rastom egoizma i sebičnosti do zastrašujućih razmjera sa svakim novim naraštajem?

Čovjek - svjesno biće u slijedećem će stoljeću proučavati ostavštinu svojih predaka i sa zanimanjem bilježiti izumrle jezike i riječi koje se odavno ne upotrebljavaju niti im se zna značenje... "ljudskost", "čovječnost", "humanost"...

Znamo li mi danas njihovo značenje? Čega je uopće čovjek svjesno biće?...

riječ, dvije... u prigušenom tonu s malo "delaya" - u duši klapska pjesma kroz usku akustičnu ulicu... pogled u koji se spustila zvijezda koju sam malo prije promatrala u padu i miris smole i morskog žala - malo tamjana u nosnicama...

dodir. neizbježan, a potom nezaboravan. slučaj je htio dramski zaplet. slučaj je htio održati publiku napetom.

uspješno.

Hladan...
jesi li ikada ikoga volio - znaš, onako više no sebe sama... i znaš da to može ispuniti biće!?

Hladan...
čini mi se, ako malo bolje razmislim, da se nikada nisi nasmijao iskreno, onako od srca... zdravim smijehom.

Hladan...
jesi li kada bio zadovoljan sobom - ne onim što imaš već onim što jesi - bojim se negativna odgovora.

Možda...
mi ga prišapneš u snovima. Hladan... zauvijek hladan. Netko je vrlo hladno ustanovio da te više nema

jučer, u recimo, dva i dvadeset...

Smiješno je i tužno istovremeno i sinkrono začudno što jesmo a nismo u isti mah... a tako prokleto jesmo svjesni da nismo i nismo zaista. Zaista nismo.

Nismo li?? A jesmo... jesmo do vraga i vrlo smo svjesni kako jesmo dok jednako tako nismo.

Zavrzlama? I jest i nije istovremeno. Jer ne može biti da nije kada je... oduvijek i zavijek je tako.

Ponekad mislim kako bih sve drugačije... da mi je još jedna prilika... a onda shvatim kako se umaram bez svrhe... no mislima dozvoljavam lutati pa ta nesvrsishovitost gubi na težini kojom se stropošta na moju dušu...

Događa mi se ponekad, da očajnički poželim sitnice... znaš ono... vrhovi prstiju na koži tvoga vrata... tvoga toplog vrata... tamo gdje kosa počinje... događa mi se da poželim male, majušne sitnice... Misli su ponekad jače od mene, u svojoj želji da te dotaknu...

Tada bjesomučno pišem. Osjećajući bolno sav jad toga, ali ne mogu si pomoći...

Previše te osjećam prazninom usred svoga bića...

Dođi.
Na berbu.
Ubiremo plodove moje mašte
lica nam krase slani osmijesi.
Med i sol miješaju se na vrhovima prstiju
i bivaju ostavljeni na usnama.
Dođi.
Na poljubac.
Uzgojen u vrtu iz mojih snova.
Med il' sol okus je tako živ
u vatri tvojih sjećanja.

...zbunjuje osjetila.

Sumnjam da smo se uopće sreli... vjerojatno je ovo sve samo refleksija nekih naših skrivenih želja od tko zna kad... U meni su valjda sve tvoje žene i njihova tajna razmišljanja, a ti si vjerojatno moji dečki iz onih davnih ljeta koji su napokon odrasli.... Jesu li!?

Svakako sumnjam da smo se sreli... sumnjam da uopće i postojimo kao dvoje. Bliže sam vjerojanju da smo isto biće. Njegov ženski i muški dio... emocije i razboritost ili obratno... Ili obratno. Da li je razboritost pravi odabir?

Možda da je ipak nečim zamijenim...?

"...rame..." gotovo molećivo zvučao je njen šapat stapajući se sa zvucima mora dok se protezalo žalom...

"Što rame?" upitao je prekidajući romantični šumor mora, šljunka... noći i njena šaputanja... "Htjela sam da mi poljubiš rame. Samo to... Zapravo, htjela sam da se toga sam sjetiš, nisam željela tražiti...Nije važno. Sada..." rekla je to istovremeno ustajući i pružajući mu ruku. Prihvatio je, šutke.

"Idemo..." reče mu. "Idemo ti pronaći ljude..."

Minimalist sam.
Izbjegavam upotrebu suvišnih detalja...
koji odvlače pažnju

od biti.

Prokleti minimalist.
Ne volim kićeni jezik radi kojega su rečenice preproširene

a izgovor slinjav.

Minimalist sam. Maksimalni

Ljeto je... a sve izgleda previše zimski
i nebo i more i zvuci izvana... Ljeto... a ja u kući, vani su kapi s neba prekrupne za moj mali kišobran...
Ljeto je... a hladnoća je zasjela u domove i ulice... Ljeto... a nigdje osmijeha... svatko lakše pronađe razloge za ljutnju u ova vremena kmice... besparice

Ne zamjeram im. Zamjeram ljetu što izgleda... previše zimski. Podsjeća me na nas...

U brižljivo odabranim vremenskim intervalima
usne mi mažeš rastopljenom čokoladom i moliš me

da je za tebe oblizujem... gorka je.

I vidim ti u pogledu duboko sakrivenu pobjedu
koju očekuješ i ne sluteći koliko sam ja već gorke čokolade

pojela... ovih godina... našeg trajanja.

Čokolade od tebe dobivene na dar...

Treba ih znati oživjeti i
živjeti!

Ne živjeti u snovima već
snove živjeti...

Uspiješ li, možeš reći
da si ponešto o životu naučio.

Elfrida M.M.

Ne budi se iz sna,
u kome smo zajedno,
jer probudiš li se
i ja ću morati,
a mislim da to

ne želim!

...dati ću ti ruku, poput djevojčice... i oči će mi biti krupne (od očekivanja)
i onda ćemo krenuti, kuda nas odvedeš da bi barem na kratko, bili sami (posve sami).
Sjećam se srebrne sljunčane plaže... pod mjesecom... i tada sam te slušala poput djevojčice (otvorenih ustiju)
povedi me jednom tamo... gledajmo mjesečinu i šutimo (ljubiti me smiješ)...šutimo znakovito.

Plašim se noći koja dolazi... hoće li i ova biti bez sna, provedena u prebacivanju s boka na bok i u blesavim mislima... dok pljušti kiša...

...hoće li sutradan žuti kontejner za pet ambalažu biti napunjen vodom (jer ima rupu postavljenu na vrhu kao bunar)!?

Plašim se noći koja dolazi...

Reci mi, pričam li možda previše sama sa sobom... o tebi!? Možda o tebi previše razmišljam, ali znam da ti je u mojoj glavi dobro bar koliko je meni u tvojoj... u kojoj sam se udobno smjestila prije mnogo godina...

...i kao vjerni turist stalno joj se vraćam. Zimi i ljeti... uh ljeti je vruće! U glavama.

Reci mi, pričam li ipak previše sama sa sobom... o tebi!? A znaš, ja pak mislim da mi samoj sa sobom, pričanje baš i ne ide... ali zato jako puno, o tebi sama sa sobom stihujem... noćima.

Nema meni sna bez osmijeha... ma kakav bio mi dan i ma kakav bio ti u njemu. I mogu se ljutiti i mogu ti odbrusit al' neću u snove bez osmijeha... za tebe.

Niti bez misli koja ga prati. One, na tebe...

Gomila snova, postaje sve većom... vire i iz ladica zajedno s mrežastim čarapama, koje imam iz vica... one s otvorom u raskoraku - kako to prozaično nazivaju...

Uvijek se volim šaliti na svoj račun.

I!? Što sada? Nekako mislim da mi je uzeti lopatu i zagrabiti njome u tu gomilu neupotrebljivih snova... a onda preko ramena, lijevog i desnog na kojima su tetovaže tvojih usana...

ali ne one privremene...

Možda tako izbačenu gomilu, meni nepotrebnu... ova kiša istopi na još uvijek toplom asfaltu... pa neka se njihov miris pomiješa s mirisom ljetne kiše...

mirisom nestajanja.

Idem... sjesti pod zvjezdano nebo. Sutra će, kiša. Kažu.
Zapalit ću cigaretu i uživati u njoj griješno, uz predigru spravljanja instant kave koja miriše gotovo kao prava... a onda ću noge dignuti u zrak... ne, zaviruj! Ionako je mrak!

Osovit ću se o ogradu i ljuljuškati na plastičnom sjedalu... kao na tebi. Ispod zvjezdanog neba, prije kiše, a poslije tebe... kava, cigareta i ja. Cvrče cvrči. Još jedno ljeto prolazi kraj nas...

...trebam, akorde tvog govora...pohranim ih duboko u sebe i tu ih čuvam danima... svaki ton, svako slovo... i smijeh;

naročito smijeh

...njega držim u dlanovima, i njime umivam lice, ujutro i prije spavanja... a kroz dan ga nosim umjesto šminke;

tvoj - smijeh

...kao sef s tajnom šifrom u sebi čuvam sve tvoje ništa za mene izmišljeno...i ne dam da me otvore...da ne izađe,

iz mene - tvoj smijeh

Puca me, neka opipljiva čežnja... ovako okrenutu od Sunca, s pogledom na pučinu... bez kraja.
I gotovo da bih mogla napraviti korak, a iza njega dva i konačno potrčati k tebi, u daljinu... objesiti se za tvoj vrat.
No stojim, ovako okrenuta od Sunca, a prema Mjesecu, ukopana od straha,
čega li!?
I znam da nikud krenut neću, pa se s čežnjom borim, iz sebe je čupam i boli... neopisivo boli...
A onda ti pričam... o vremenu ponekad, tek toliko da šapućem o nečem... bez razloga i znajuć da je neka druga igra u tijeku...
Ja pričam, i riječima se svojim pretvaram u jeku... u dnu tvoje duše... koju jedino ja vidim...

             i s kojom se ljubim. Predugo.

Danas sam te grlila snažno...
i ti si mene... a ja sam u tom zagrljaju
uživala

         i bojala se istodobno
         svega nepoznatog čega si simbol

Danas sam uronila sva u tebe...
i bila primljena i sakrivena od sviju...

         i godio mi tvoj dodir oko gležnjeva
         dok sam mokra vraćala se zemlji

iz tvojega zagrljaja...
more moje drago

Ponekad imam strašnu želju, potiho ti se uvući u san... dok još ne spavaš
Tako da zajedno možemo gledati nebo
i čekati da poneka zvijeda padne...

da zaželimo istu želju

Ponekad bih bila na tvojem jastuku
malena poput česti prašine
Tako da te mogu cijelu noć gledati
bez straha da ćeš me primjetiti

da te mogu ljubiti a da to i ne znaš

Večeras bih željela potiho
ušuljati se u tvoj san... dok još ne spavaš
i zajedno s tobom gledala bih nebo
čekala da padne neka zvijezda tiho

...zaželimo jednu želju, zajedno! 

Ne voliš kada ti govorim mazne riječi...
samo zato jer ne znaš uzvatiti riječima istog kova
i teško ti je kada te riječima ljubim
na tom se polju ne snalaziš najbolje...

a najbolji si; tako su ti laskale druge žene
koje su te dodirivale prstima
prije mene i mojih dodira riječima

dodira za koje nisi bio spreman...

Volio bih... da ne sjajiš tako među svim tim drugim ljudima... i da mogu pored tebe proći nezainteresiran

ne primjećujući te.

Volio bih... da ti riječi nisu tako snažne i da ne diraju tako u najbolnija mjesta... da i preko njih mogu proći hladno

kao da nisu niti izrečene.

Volio bih... da me ne voliš ili da te nisam sreo one noći ispod mjeseca. Volio bih da
te nema...

a nikad nećeš znati koliko mi znači što baš tebe imam.