Da bih bila ja...

zamisli

ljetna noć je topla

koliko samo zvukova

i namirisanih tijela

u lovu

na doživljaje

zamisli

bonacu kao ulje

snivaju barke

za malenim mulom

na kome ti

i ja u širokoj suknji

za posebne prilike

ignoriramo svijet

oko sebe

i zavidne poglede

koji se prekornima čine

zamisli

probili smo barikade

kojima su nas

ispunili odmalena

bar tih par večeri

radi kojih sam

nosila

široku suknju

a spremila

traperice...

spremna za igre!

lagala bih kad bi rekla

da ne volim buđenje u šest

balkonsku prvu jutarnju kavu

misli podijeljene s otokom na obzoru

osmijeh razmijenjen sa svitanjem

na odlasku

rađanje sunca na istoku...

i još bih lagala tvrdeći da mi je

jedna kava dovoljna

i da sam pogasila dovoljno ćikova

za ovo jutro

u pepeljaru tamno plave boje

- ništa nije tako plavo

(osim nekadašnjih tablica na

policijskom vozilu),  

kao ta moja pepeljara

za jutarnje ostatke

smeća za oralnu upotrebu

i fikciju uživanja...

lagala bih kada bih rekla

da je samozavaravanje

bilo uspješno

i da sam napunila baterije

za današnje radne pobjede

koje me tek očekuju

raširenih ruku

(i wc školjka zna se prijateljski

nasmiješiti - subotom)

samo ti, čini mi se,

u cijeloj ovoj

jutarnjoj romansi

nekako odudaraš

kao pogrešno pritisnuta

crna tipka na klaviru

od čijeg zvuka mi se diže

svaka vlas na glavi...

i lagala bih kad bih rekla

da ne znam

da nećeš voljeti

ovu moju pjesmu

ona je refleks na podražaje

koji obično izostanu

onda kad ih trebam.

kako je jednostavno reći
mene nije briga
okrenuti glavu, proći
pored starca koji prosi
koju kunu al' još više

onog' tko ju nosi

malo pažnje
jedan osmijeh
toplu riječ i dodir ruke
tapšanje
po ramenu starom
godinama istrošenom

najlakše je ipak reći
mene nije briga
ulicu prijeći

a onda danima razmišljati
o propuštenom...

mrštim se

između dva pitanja

ili dvije mogućnosti

u prvoj si dijete

nakon počinjena nestašluka

(oh ovu riječ majke često koriste

opisujući sinove kriminalce)

pa mi se ulaguješ

u drugoj si tipično muško

koje treba nekog

(čitaj žrtvu)

preko čijih će leđa

liječiti frustracije...

(misao ostavljam nedovršenu

kako bi je svatko sebi prilagodio;

moja je bila i više nego zločesta -

sramim se)

poanta ove nazovi pjesme jest

u tome

da ti ja više ni u jednom od slučajeva

jednostavno ne vjerujem...

Ima nešto u tom mom koljenu

kao velika je visoravan

toliko sam puta njime kresnula

o zid, asfalt...

koliko samo ožiljaka

sakupila

čitavu jednu kolekciju

za ljubitelje Al Pachina u mlađim danima

A ti bi da te njime zavodim

da izviruje iz proreza negližea

... s namjerom

da te pokori

koliko mašta učini svašta

od mog koljena visoravni

Zato radije na njemu

idi, puštaj zmajeve...

kao da ga znaš.

proljeće odlazi na štakama

...polako

...teturajući

kao stara frajla, s dugačkim

noktima lakiranim u boji fuksije

pažljivo

onom istom pažnjom

davnašnje ljepotice...

mladost odlazi na štakama

...već uvježbano

...brzo i sigurno

kao balerina u ružičastoj

haljini maslačka i

isto takvim papučicama

...labuđa noćna mora

đavo u selu pljeskom ruke

učini balerinu ocvalom

u trenu

spuštanja zastora...

a ti

s buketom ruža

došao si joj se diviti iz bliza

... na štakama

...tetura

i pruža ti ruku s noktima

boje fuksije...

ta dammmmmmm

"što je dragi?"

budi se lutka pokupljena jučer

na povratku iz grada

dodaješ joj rublje

traperice

čizme

i štake

jedino što želiš je da odtetura

... van.

si taj koji putuje.

učini da osjećam se posebnom

i napiši nešto samo za mene

riječi pjesme na koju će netko

skladati glazbu

koju će netko pjevati

koju će pamtiti oni

koji su nekoga voljeli snažno

nekada...

učini da osjećam se posebnom

i da mislim kako ti puno značim

da sam u tebi ostavila tragove

da iznutra nosiš moje mirise

zauvijek...

učini da osjećam se posebnom

kao trenutak zaustavljen u vremenu

kao treptaj u tvome pamćenju

za koji se uhvatiš kad god ti je

oblačno

nebo nad gradom...

(pjesma pisana crvenom kemijskom)

Nije mi vas namjera plašiti, dobri moji

ali preda mnom je još cijeli jedan sat

prazna galerija s već viđenim crno-bijelim fotografijama

nepobitnog umjetnika, zaljubljenika u moj kraj

i dugačka ulica na kojoj nema nikoga,

sunčani dan.

Zvona sa zvonika, dobri moji

na vodovodnoj cijevi utvrđeni kvar – najava kopanja…

iz gornjeg reda kuća glasne psovke i lavež

odnekud mi nosnice uzbunjuje palež

ručka zaboravljive domaćice…

Najava programa za par narednih dana

valjda ćemo biti tu da i to popratimo

u dnevnim novinama.

Ni daška vjetra. Vrijeme kao da je stalo

i sve mi se čini još malo, još malo a

već sam na trećoj stranici nekog starog bloka

dobri moji

i hvala vam što ste još uvijek tu.

Ormar pun knjiga pronašla sam u međuvremenu

u svojoj ne znam kojoj vrtnji u krug

i vrijeme poklonila Arsenu

poslao mi Brod u boci za bijeg od dosade

Ne daj se Ines poručuje,  ja ga poslušam

iako se zovem drugačije – taj detalj Arsen ionako

ne mora znati

sve smo mi Ines nečije…

I ne brojim više stranice, dobri moji

samo iz ljepote prazne vapim koja za vas

i sa vama postoji, u tome je njezin smisao

inače je uzalud, dobri moji

kao glazba koju nitko ne čuje

kao torta koju nitko ne kuša

il' riječ koju nitko ne sluša

kao ljubav koju nemaš kome dati…

Brod u boci koji nikome ne dopluta…

ostarjela Ines iz kuće preko puta

koju više nitko ne treba…

dobri moji…

knjiga koju nitko ne čita

kao samac za ko'g nitko ne pita...

    ... nedaj se godinama!

poneki je dan već od jutra suvišan
a ne mogu ga zaobići
zaboravit ću ga lakše

bar tako sada mislim il' priželjkujem

trenutak gašenja svjetla
ove današnje pozornice
nakon neuspjele predstave

predosjećam li to olakšanje il' razočarano

zabijam lice u jastuk
zagrizam usne presrećem jauk
nek čuje se muk

sjene pričaju na zidu ja nemam s kim...

gasim svjetlo
šutim

ulica kojom smo nekad prolazili

krišom se držeći za ruke

i danas miriše na jasmin...

isto je uska i iste su stare po njoj rupe

moje je stopalo nešto malo veće

pa u njih više ne upada

i nema više znatiželjnih pogleda

skrivenih iza škura, ali ih osjetiš

davno su već ugasli

škura zamijenila je plastika

s roletnama...

smiješno je stari moj

kako smo sve izvrnuli naopako

s vremenom

izmišljamo tradiciju iz nepostojeće

povijesti, na nju se pozivamo

a onu što nas preklinje nju brišemo

s lica zemlje i iz sjećanja

u ime novog vremena

suicidalnog karaktera

i puno suludog "stajlinga"

uz miris jasmina...

i blagoslov tamjana.

NIZ KLANČIĆ

uska ulica.
tamna ženska prilika
i žuti mačak

OKUSI SIVO

vonja na kišu.
muk je sivog okusa
i na obali

PRIZIV SJEĆANJA

rublje na vjetru
miriši na djetinjstvo
i na jasmine

................................................................

p.s. ZANIMLJIVA INICIJATIVA NA LINKU http://sperm.blog.hr/ pogledajte

ne traži od mene da budem obična i uviđajna u pogledu

tvoje ekstravagancije

kad su moje misli izvan granica običnih stvari

a moje oči gledaju drugačije

na isti svijet

ne traži od mene da od tebe zazirem i da se klanjam

tvome svjetonazoru

meni se more s nebom ljubi na obzoru

meni se u moru kupaju zvijezde

i pričam s mjesecom u toplim ljetnim noćima

ne traži od mene da budem obična i budi uviđajan u pogledu

moje ekstravagancije

iako ti na prvi pogled djelujem za nju posve nezainteresirana

i ne griješiš puno u tom prvom dojmu

griješiš gdje i drugi oduvijek griješe

tražeć' je na meni

ne videć' je u meni

ne videći mene...

podsjećaš me na dane prije tebe

i kako sam u njima bila bezbrižna bez tebe

podsjećaš me kako je zvučala tišina

prije nego sam naučila kako je nas dvoje pravimo za sebe

i kako tišina može imati duboko, duboko značenje

podsjećaš me na dane kada ti nisam znala glas

pa za njim nisam ni imala potrebe

podsjećaš me na vrijeme prije nas

podsjećaš me na prekjučer...

ostavljene na stolu uz prazni list

papira

pastele o kakvima sam sanjala

dok sam bila dijete

(one koje sadrže srebrnu, zlatnu

i još neke boje za koje u TOZ-u

ni danas nisu čuli)...

njima ću si nacrtati

budući osmijeh

nakon par neuspjelih pokušaja,

vjerojatno ću ubosti i

jedan savršeni potez

moj osmijeh - pastelni

moj osmijeh - budući

moja nacrtana laž

u samoodbrani.

imaš elegantne dugačke prste

nekako graciozne dok po meni

prebiru

čuje se zvuk harfe

usne mi se ćute jagodama

kad po njima svojim prstima

uzdahe ispisuješ

tišinom tamna pogleda

u mojem utopljena

rekla sam ti da ću jednom

napisati pjesmu

poput himne tvojim prstima

ja koja svojima

riječi slažem vješto

neke u stvarnosti više njih

u oblacima

poput hora anđela

koji te prate

tiho

na

prstima...

vrlo ću šturo reći

ne volim dane kao ovaj

dane bez dragih riječi

ni od mene

nit' od drugih

i opet ću tužna leći

jer ne volim dane kao ovaj

bez osmijeha kao poklona

bez nježne ruke u kosi

dani kao ovaj

gomilaju se

u mojoj riznici dana

i traju duže no normalni dani

od dvadesetčetiri sata

udahnut ću praznično jutro

koje je stiglo bučno

i neprijateljski raspoloženo

u moj grad

od jutra umjesto karanfila

u vrtu

bura lomi cvjetove

nekog cvijeća koje je

danas u modi...

karanfile još malo tko drži

udahnut ću i praznično prijepodne

ispiti tri - četiri šalice kave

i čekati "dobro jutro" koje mi

neće stići, ni otkuda

a onda ću se praviti raspoloženom

da ne pomisle da sam luda

tko je još loše volje

u doba praznika koji je tu tek toliko

da se Bednjanec spusti na more...

eh jebiga, bila bih sretnija

malo manje pametnija

i uz samo jedno
"dobro jutro"

koje nisam dobila

ni otkud.