Da bih bila ja...

Večeras ćemo sanjati dodire...
koža na koži i ugodna vrućina
pod prstima
uvuć će se u naš san

I sanjat ćemo kako može biti
lijepo slušati pjev vjetra
s pogledom u pogledu
jedno u drugom kao u ogledalu

Večeras ćemo sanjati nas dvoje
i možda nakratko biti sretni
u snovima
gdje živimo oboje...

daleko od istine.

Skrij me
među svoje tople dlanove

od Sunca i
grij me

Skrij me
unutar košulje uznojene

od pogleda i
nasmij me

Svojim mirisom iz
mojih snova... 

U tebi pronađoh svoje novo proljeće
kad jesen me već dobrano obojala
smeđom
Kad kišni su dani postali tako normalni
da od silnih kapi prozori prestadoše
prozorima biti.

U tebi opet pronađoh svoje izgubljene boje
zelenu za buđenje i crvenu za
snove
I ponovo se sunce kroz moj prozor smije,
a uvečer, na jastuku disanje ti slušam,
a dodir tvoj me grije...

i ništa više nije kao prije
otkad u tebi pronađoh svoje novo proljeće

                              e.m.mahulja

Konačno i od nas nešto
...slani poljupci na usnama
i usoljene trepavice
iza kojih se strast sakriva
od tuđih pogleda

Konačno, reći ćeš
"volim što te imam"
i zaspati lagan, na valovima

                        e.m.mahulja

Mirišu kilometri
čežnje
na lavandu i na ruže
povezane zajedno
punim i isprekidanim linijama
sa užarena asfalta...

                       e.m.mahulja

Zadimljeno podzemlje
bez prave rasvjete
ponos dizajnera jeftinih bordela...

previše crvene na zidovima
koja se krevelji plavoj microfibri
a ona je u pjesmi samo zato jer je poželjna u svakodnevnom rječniku snobova...

Ti i ja uvaljeni u tom raju za izgubljene duše, značajno se pogledavamo
preko poluprazne čaše
na mojoj je ostao trag od ruža
boje višanja...

Ne pričamo puno...niti je to potrebno
satima... a kazaljke se utrkuju protiv naše volje
Znaš, prozborit ću neočekivano;
a kroz kosu ću, kao neobavezno provući dlan

Mislim da nas dvoje tu sad imamo
situaciju
Ovo definitivno nije bio naš dan

Novo jutro, otvaram oči... osluškujem polumrak
u njemu pronalazim tvoje disanje
i s njime se zagrlim... njemu se osmjehujem...

U novome jutru pronalazim izgubljene stvari...
izgubljena maštanja
nove me nade podižu iz kreveta, ustajem...

I ponovo dolazim k tebi, s novim jutrom
znam već gdje te mogu pronaći
u novome jutru, novome danu opet se radujem.

Izlazak sunca plavičastih tonova i tišina bijela sramežljiva mjeseca...

šapat soli u zraku - nije laž.

Bonaca na uljanom moru i razabiranje života u mikrosvijetu plićaka pored asfalta

ribe ponekad hvataju i zrak - nije laž.

Zar ja usred svega toga
zatvorit ću oči pred ljepotom,
suzama uvrijediti Boga

usred svih prekrasnih istina
zapitaj se drago moje biće,
koliko meni zapravo znači

tvoja beznačajna laž?

U očima mi stanuju ptice
raspjevane
raširenih krila

...ali ne znam,
koje su boje.

Što znači biti sam
da li sam usred svega
jedne velike praznine
ispunjene do poslijednjeg mjesta?

Da li sam kao ostavljen
kada te izvana ima previše
i previše si svima vidljiv
a iznutra praznina - nikoga da diše?

Ili sam - savim sam,
sam usred svoje ispražnjene duše
tražeć sebe kakvoga si tu zadnji puta ostavio
ne nalaziš se; sebe u sebi ne nalaziš više!?

Kad mi ruka krene
Olovkom po papiru
Pisati misli žene
Nižu se riječi
Rađaju stihovi
I pitam se, što me to priječi
Biti onom koja jesam
Da me se čuje
Ja imam što reći
Pa nek' me se i psuje
Jer ja olovkom napišem
Sve što inače otšutim
Pjesmu ću ti pokloniti
Mjesto da se na te ljutim

          (E.M. Mahulja:"Vidici i mrakovi")

Opet ćeš reći da sam komplicirana i ponovo se osjetiti ugroženim sadržajem mojih priča...

i znaš da me zaista nije briga... moja očekivanja izgleda nadmašuju tvoje znanje o meni.

Meni pijana slova... jednostavno nisu dovoljna.

Kamo sutra sa sobom i sa tobom, a bez tebe?

Kamo sutra pobjeći i sakriti se. Biti samo za sebe?

Kamo sutra nestati na trenutak barem... odletjeti...

Tamo, gdje su konji u trku poprskali cvijeće vodom koja im se sasvim slučajno našla na putu...

Tamo sutra na trenutak.

Otkidam dijelove sjećanja jednako bezosjećajno kao latice ivančica...

Voli me... ne voli...

Sjećanja na prošlost... buduća sjećanja... postoje i takva

Sjećanja na budućnost...

Danas je sve već poznato. Danas je kristalno jasno. Futur je prestao biti faktor iznenađenja...

...voli me... ne voli.

...tri prazne stolice i četvrta sa mnom na sebi... razigrani plamen svijeće

u moje dvije zjenice.

...dva tosta (za mene i mene) i miris topljena sira

moje ruke u razlomcima.

...savršeni ugriz u mekoću topla kruha i dugo žvakanje...

Večeru foliram i s(t)oliram.

Kad u jutra rana, još nevesela,nerazdanjena dana, pospano koračam ulicom

krajičkom oka, nerijetko uhvatim te kako u hipu nestaneš iza ugla, poput sjene ili lepeta nekih crnih krila...

Davno bi me prije, preplašila ta tvoja igra mojim neznanjem i ubrzala bih korake, kao da ću ti tako pobjeći...

danas, zastanem; pa ti se nasmijem i krenem svojim putem sigurno bez straha...jer imam TEBE.

Do kad ću te ostaviti da uživaš u osjećaju svoje nadmoći (koji ti je urođen od kad si shvatio da ono što klepeće među tvojim nogama, nekim curama predstavlja predmet obožavanja...), nekim curama rekoh (kao što rekoh i da ja nisam cura...).

Do kad ću šutjeti mudro i pustiti te da se smiješ sam svojim glupavim forama (koje su možda i smiješne nekoj djeci iz školskih klupa) ... pokušat ću koju ispričati kojem pubertetliji... vjerojatno će se potrgati od smijeha... a ja ću biti nečija cool mama...

Do kad ću te ostaviti da si umišljaš. Do kad ću se praviti blesavom... Ili je ovo čisto samosažlijevanje jedne vrlo gadne grabežljivice oštra pogleda...

Reci mi jesmo li jedno drugome plijen? Do kada?... trofeje smo objesili na zidove taštine oboje...

Do kada, dakle...?

Kako li sam samo bila sretna...
slušajući što mi iz daljine
šapuće noću moje zlato...
Kako zanesena, djetinje sretna!

Kako li sam samo bila sretna...
dok se postelja moja i duša
i tijelo i čitavo mi biće
pretvaralo u blato

... a ja sam bila
tako djetinje vesela
i previše tvoja
da bih to primjetila. 

Mali sam čovjek izgubljen na velikom moru sa svojim brodom od papira

Ne vidim kopna, ni drugoga broda samo beskraj mora i beskraj neba

i sebe malena i još manja

u sredini - između dva beskraja... izgubljena.

Svjesno s tobom odlazim u mrak koji me je uvijek plašio

i svjesno grlim tvoju hladnoću pogledima punim nježnosti

...ne znam gdje sam ih samo pronašla!?

I nevjerojatno kako uživam u toj okrutnoj igri tvoje nesvjesnosti o mojoj svjesnosti

i kako ni ne slutiš kako čekam trenutak tvog poslijednjeg udarca...

kao mala, često sam sanjala krvnika...

Ispratili smo praznik rada... još jedan u nizu, neradnički iz navike

i u redovima za grah, iz potrebe, ukratko, svatko prema vlastitim mogućnostima

Kao i obično, izabrala sam vlastiti način za ubijanje vremena

nije me bilo ni tu ni tamo

Ne volim velika društva.