Da bih bila ja...

večeras ću ti napisati pjesmu

jer mi nešto govori

da to očekuješ

neću sjesti za stol i dohvatiti

naliv-pero

leći ću na krevet

uroniti u svježu posteljinu

plave boje

i među cvjetovima kojima

je prošarana

potražiti tebe...

večeras ću ti napisati pjesmu

jer mi nešto govori

da si tužan

iz ne bogzna kakvog razloga

no tužan... onako, pokislo

do gole kože

pa i kroz nju, do ošita

i još dublje

večeras ti pišem pjesmu

kako bi znao da osjećam

svaku tvoju misao

iako je ne znaš

izraziti na način kako ja

to od tebe očekujem

ali učim...

tek je proljeće.

volim da me

obasipaš

riječima

kad već ne

poljupcima

a ono slovima

volim da me

njima zatrpaš

ja

volim tišinu

ali ne volim

i u njoj tišinu

omot u omotu

otkrivenu jamu

na dnu jame

jednom riječju

ništa

ne volim

ja

volim znati

da me

znaš

i dati ti

do znanja

da to

znam

ja volim

da me obasipaš

riječima

jednostavnim

koje kažu

sve

i još malo

više od

toga.

ti zapravo ne ludiš za mnom
pod kožom ti je samo mačka u
meni
s visoko podignutim repom
pod kojega voliš zabiti
nos
ti zapravo ne voliš mene
već tragovima noktiju prošarana
leđa

materijalni dokaz koji ide uz
opijanje
i lovačke priče

plijena...

svoje sam ti poljupce ostavila
na noćnom ormariću
tek toliko
da imaš o čemu razmišljati
idućih godinu dana...
i otišla, stopivši se
poput snizilice
u harmoniju zvukova
prenapučene ulice
u koju je utrošeno previše novaca
da bi je tisuće nogu
bespoštedno gazilo
od jutra
do mraka
da bi je balkanska usta
besramno pljuvala
u tri popodne
na putu s posla do kuće
koji je s godinama postao prekratak
kamo god se okreneš
certifikati bijede
s glumljenom elegancijom
krasopisa naliv-perom
šepure se u vlastitoj nemoći
tragikomično
i ja ih žalim toliko
da ih ne mogu ismijavati
od suza izazvanih histeričnim
smijehom
misli ti skrećem na nešto
što moralisti zovu grijehom
kad se probudiš
pronaći ćeš moje poljupce
od sinoć na noćnom ormariću
tek toliko
da imaš o čemu razmišljati
iduću godinu...

a od mene
ni traga.

jučer smo se voljeli opet
nakon dugo vremena
žestoko

(ovu mi je riječ u amanet
ostavio rat - njome su opisivali
i djela i nedjela, svi u nj' umiješani
nama zbunjenima)

ali ovo je ljubavna pjesma
dramatska stanka
uzrokovana odbjeglom misli
često mi se dogodi 

kao i u pravoj ljubavi
kako to nazivam kad ne želim
biti prosta

pa i ne znam kolika je
moja ovisnost o dodirima
tvojih ruku
s površinom moje gole kože
koliko ovisim o putovanju
tvoga jezika
na sva moja mjesta
gdje putovat može

jedan jezik vreli

pa i ne znam ostavim li te
bez riječi još ponekad
svojom ja
koja živi u meni
sakrivena od svih drugih
pogleda
kada izađem iz ljušture
pa onako naga zasjednem

na tvoj osmijeh

da odmorim od običnosti
kojom svijet obiluje
...oko nas.

ne isplati se koketirati s nedjeljom
nije ni ponedjeljak bog zna što
ali nedjelja je posebna
dosadna
od kad znam za sebe
ona je
nekako staromodna
ko fol dan za odmaranje
a onda se stvore neke napamet
naučene obveze
tek toliko da ometu opuštanje
kome to treba
spavanje do kasna
odmaranje
gledanje tv-a, izležavanje...

nedjeljom obično obojim kosu
tad naime ne rade trač saloni
za uljepšavanje
(vanjštine unutra nesnosno ružnih žena
i muškaraca također, da ne dođe do zabune)
tada si ujedno napravim posao za čitavo popodne
jer sve uneređeno treba dovesti u red
bar onolik da me elementarno zadovolji...
a onda ću jednu zapaliti,
skuhat si kavu da porok bude kompletan
jasno da kasnije neću moći spavati
već ću ljuta šetati po kući
u stilu duha Marije Kalas, samo nešto tiše
i stvarno nije dobro koketirati
s nedjeljom
lukava je to sedmica
jednom je početak
a već drugi puta kraj

koketirat ću u srijedu s četvrtkom.

kao da si s neba kroz olovne oblake
pružio svoj prst i pritisnuo mi tjeme
natjeravši me da se okrećem oko svoje osi
al' u pogrešnom smjeru
pa umjesto dočekivanja budućnosti
u prošlost se vraćam
i shvaćam
svoje greške i krive korake
suze suvišne al' i suvišne osmijehe
gdje ih nije trebalo biti...
i vrti mi se u glavi, mučno mi je
iz daljine čujem dijete mi se smije
(da li je moje? da l' je važno čije?)
dobro možda sam te shvatila iako su
moja shvaćanja ograničena neznanjem...
tko prizna pola mu se prašta - ili ne!?
no ne možeš mi zamjeriti što te tako često pitam
od kad smo na ratnoj stazi
i tko tu koga mazi, pazi, tko tu koga gazi!?
znaš, da mi je lakše kad se ipak uvjerim da si dobar
i da ništa čime si me smlavio za me nije previše
tvoje su doze dobro odmjerene 
za sve nas pa i za mene!

još u meni postoji slika nekog starog hrasta
krošnjom bogatoga, velikoga
i pod njim mjesta sjenovitoga
tu me čekaš...
i još u meni nada tinja i u tvoj osmijeh vjerujem
dok prema tebi idem
kroz travu visoku, mirisnu
i ruku ti pružam drhtavu
ti je prihvaćaš...

ne nasjedam
na priče o tome kako mi je ime
opća opasnost
i kako za mnom ne zvižduću frajeri
već se mojim prolaskom
aktiviraju sirene
najavljujući propast...
samo usput da spomenem
kako sam jučer u gradu
gotovo pala u nesvijest od slatkoće
kojom je mirisala djevojka
koja je tako sočno psovala...

da li mi se smučilo od mirisa
ili od nesklada, pitam se?
i ne nasjedam na priče o
općoj opasnosti...
ja volim opore note i citruse!

baš ću ti reć
i baš po moju
to je ta kap
ka preliva čašu
pozabil si pit...
znaš ča
misliš da ne znan
da namjerno mučiš
dokle ćakulan
ćakulan
sama
zi
sobu
i znaš ča
fali mi
s tobu se pokokolat
kuševat
ma sve
vero
aš ko ne
t'r viš i sam
više se ni
smet ne znan...

smiješno
kako mi ponekad
dođe kenjati u stilu svakodnevnice
(nasreću ne baš suviše često)
u kojoj pretjerano jedemo maneštru
kiseli kupus
i avijaciju spravljenu na sve načine

(začinjenu strahom od mogućih zaraza
virusima čudnih imena
koja se pišu velikim štampanim slovima
i podsjećaju na lozinke
koje koristimo prilikom prikopčavanja na život!)

kad mi dođe
mogu kenjati tako satima,
danima, možda potraje i duže ovaj put...
i uvijek će se naći netko
tko će sve to pročitati
i shvatiti bit,
da zapravo najmanje kenjam kad kenjam;
jer tad odmaram maštu
a prepustim se
stvarnosti s mirisom javnog zahoda
na riječkom kolodvoru kasnih sedamdestih.

dobro je
kad nismo robovi formalnosti
i ne sakrivamo licemjerje
iza upornog persiranja

ljubim ruke (a pod noktima smeće)

dobro je
što se još znamo smijati
jedni drugima i samima sebi
bez da nekome za to

ispostavimo račun (s naznačenim pedeveom)

dobro je draga moja
ova pjesma je samo provjera
i vidim da je još uvijek mogu
uraditi baš ni iz čega

usred svega i svačega (bez mirisa i okusa)

iz gomile dana koji na noć
podsjećaju
odjednom kročiš u jutro
u kome ti
na prozor sleti bijela golubica
na vrata pokuca prijatelj drag
vremenom već izbrisan
iz svakodnevnog sjećanja
iz tema razgovora...
tad znaš da upravo se
dogodio okret
zemlje oko svoje osi
da jutros svanuo je dan

i opet znaš tko si