...izgleda da je i tu počelo. Napišeš lijepi post, hoćeš ga objaviti i pak! Cannot find server! Ode post... u povijest.

A sad ga bogme ne bum više pisala...

Ionako je možda bio presentimentalan za današnje vrijeme...

Laku noć svima...

          Ne znam da li je «bolest» svih «patuljaka» u bilo kojem smislu da su opterećeni veličinom ili je to nešto što upravo nas «na brdovitom Balkanu» toliko izraženo «krasi».

          Eto recimo, jučer hoću malo u miru pogledati TV, kad ono rasprava o veličini (iliti dužini x debljini) dičnog alata većine Hrvata. Hrvati, čini mi se, otkad su Hrvatima postali (tu mislim na pripadnike jačeg spola), kao da su odjednom postali svjesni važnosti te dimenzije pa će uskoro tražiti da im se ubuduće (tj. prilikom prve slijedeće promjene dokumenata – na koju vjerojatno nećemo dugo morati čekati) upiše u osobne iskaznice. Tako da će, kada im za oko zapne neka dama, samo stati ponosno pred nju i izvaditi osobnu (kao policajci u američkim filmovima). Pa nek dama razmišlja, da li vrijedi propustiti takvu «neviđenu» priliku!

          To je ovako jedan sirov primjer opterećenosti veličinom – no vjerujem da je emisija s navedenom temom imala golemu gledanost.

Zamislite da ste izašli recimo pred ovako par prosječnih naših stanovnika dok gledaju taj program, stali ozbiljna lica pred njih i uzviknuli: «Čitajte Kamova!»... hehehe

          Idemo dalje. Već više godina raspravlja se o isto tako jednoj jako važnoj dimenziji. Konkretno, nagradno pitanje jest da li je veći Krk ili Cres!? Nevjerojatna je važnost utvrđivanja te činjenice. I onda se otoci premjeravaju uzduž i poprijeko a u današnjem prilogu Novoga lista «Primorsko-goranska županija» odmah će vam upasti u oko kako je pod «najveći otok» navedeno: Krk i Cres. Pa da se pred izbore ne naljute ni Boduli ni Cresani!!

          Imamo i književnika raznih profila koji vole pisati velika djela (velika dimenzionalno) pa će pisati pjesme na pet, šest stranica... prave recitale i s visoka gledati na nekog jadnička koji na prste broji slogove pokušavajući  sklopiti jedan Haiku po svih milijunitristotisućaosamstopedesetisedam pravila te vrste pjesničkog izražavanja.

          Pa će vas zaustavljati kolege književnici koji vole predimenzioniranost i ispitivati će vas sve o samim redovima raznih veličina: koliko pjesama sadržava zbirka, koliko fotografija, koliko je to sveukupno ispalo stranica, na koliko stranica je napisana recenzija, a na koliko vaša autobiografija. U koliko ste književnih časopisa već objavljivani i koliko su vam prostora posvetili... Ako vaše odgovore poprate osmijehom, i vi možete, barem toga trenutka, uživati u svojoj veličini.

          Zakratko, vrlo će vas brzo spustiti na zemlju sasvim malene i obične stvari, koje čak nisu ni ukoričene, nemaju recenzenta, nemaju lektora, font im je obično vrlo neugledan, a dizajn odbojan. No ne pate od kompleksa veličine – jer te su stvari zaista velike u pravom smislu riječi. Obično ih nazivamo «uplatnicama».

          Možda je tu odgovor. Što smo manji, takve će nas stvari više gušiti i moći će nam prouzročiti veću štetu... pa bismo možda radi toga svi željeli biti barem malo veći! I radnici i seljaci i pisci i otoci... ali, kakve pak veze s uplatnicama ima ona priča s početka ovog mog lamentiranja!?

          To vam ne bih znala reći...

Koraci kojima odzvanjaš ulicama
nekoga dalekog grada
ispisujući sobom tek dio njegove svakodnevnice
tragove ostavljaju i negdje drugdje…
i njihov se odjek urezuje, u moje sjećanje.
Tvoja pojava negdje sasvim obična
i toliko poznata
da već prolazi nezamijećena,
skrila se u topli kutak moje duše i tu čeka proljeće…
buđenje poljupcem za neka nova sjećanja.
U njima ćemo si možda i pružiti ruke,
podijeliti osmijehe
koje smo nehotice s lica izbrisali
i krenuti šutke s rukom u ruci
odzvanjajuć' koracima kroz neke nama znane ulice.

Da. I kod mene dođe do zasićenja... I trebam na zrak, napraviti pauzu i duboko disati. Udisati svježi zrak.

Nije to zasićenje od pisanja. Eto i sad pišem, i prije toga sam pisala. To je zasićenje ekranom i ovim čudnim prostorom kojim se krećemo pomoću svojih miševa ili tipkajući...

Krećemo se, neki brže, neki sporije (ovisi o mnogočemu), a u biti ne pomaknemo se s mjesta. Kao oduzeti sjedimo u prilagođenim ili manje prilagođenim stolicama... i čekamo, istovremeno se krećući, a ne mičući se s mjesta.

Čekamo nečiji potez, da se dogodi neki "move", da nas netko pozove ili nam se obrati... a u isto vrijeme u sobi do one u kojoj čekamo, i nas čeka netko da ga se sjetimo... i da se napokon, pomaknemo s mjesta.

Ovo je moj 200-ti post.

Niman ča drugo za reć.

Jubileji, godišnjice, rođendani

i sl. stvari, pojave i događaji

oduvijek su mi išle na živce.

A i Misec je 99% pun, zato...

gledaj me ne diraj me.

Pusa. Ja

Vjetar u krošnjama pjeva
a kapi kiše plešu na prozoru

slušaj kako se more ljuti

Mjesec bi htio kroz oblake
no noćas su prepreke preteške

noćas pobjeđuje mrak

al pale se ulične svjetiljke
i život osvjetljava prozore

izlazim na kišu - udahnuti zrak

susret duhova prošlosti i sadašnjosti
i trka divljih konja preko mirne vode bistra potoka
u predvečerje…
usnuo mjesec preko kojega brzaju oblaci skrivajuć'
ga od tvog pogleda
i vjetar sam što se obrušava prema moru niz padine
usnule planine vrha odjevena u gustu maglu…

ja sam čekanje… svoga odabranog trenutka
kojega ne propustim nikada…
i osmijeh sam dječji nepromijenjen na putovanju
kroz dimenzije vremena… jer ga ne nosim na licu,
već u očima
što ni tebi nije promaklo… iako si slijepi svjedok
samo ovog i ovakvog trajanja…

krhkog poput jeftine staklene kugle kakve se
prodaju na tržnicama.

Živim na mjestu gdje se dodiruju
snovi i java iz minute u minutu
iz sata u sat...
Stojim na hridinama otoka
okružena morem i zvijezdama
poput samotna svjetionika

i osmijeh moj
neka bude svjetlo
tvojega života...

Samo njega imam dovoljno.

Ni jučer

ni sinoć

ni noćas

ti nisi znao

pronaći onu čarobnu riječ

ili dvije, tri k'o da je bitno!

I sutra će proći

i postat će jučer

i godina, dv'je tko će ih znati!

A ja već danas

dok je još

danas

znam da ti

čarobne riječi

nećeš nikada pronaći.

Gledam te, potajno

Često prolaziš ulicom

u kojoj stanujem

Moje zavjese su plave...

Ne znam, zašto uvijek

pred mojom kućom zastaneš

I pogledaš, gore, u prozore

Moje zavjese su plave...

Slutiš li, da sam s druge strane stakla

I da te promatram, potajno

Osjećaš li moje poglede

Iza plave zavjese?

Koristim tišinu za svoja česta putovanja
Ispitujem granice vlastite izdržljivosti...
Eksperimentiram sa svojom požudom
I još uvijek imam slobodnog prostora...

Jednom, netko će reći:
«Ona je živjela sne.»
Misleći pri tom na mene...
A Ti?

Ostat ćeš nepoznati lik iz pjesama i snova
Besmrtan između redaka i mojih slova...
Gdje ostat ćemo živjeti
Kad i trenuci prestanu; važnima biti.

Dohvatila sam tvoju ruku i povela te bez riječi, bez razgovora i bez gestikulacije... prema mjestu gdje more cjeluje obalu.

Oblači joj bokove u bijelu čipku svoje pjene i tu je zapljuskuje poljupcima...
čuješ taj zvuk.

Nijema volim gledati taj prizor pod svjetlom mjesečine koja i mene u srebro
pretvara.

Čvrsto stišćem tvoju ruku... bez riječi, bez razgovora, ne skidajući pogleda s pučine... samo da je osjetim. Samo da se uvjerim da si tu, sa mnom, na mjestu gdje more cjeluje obalu.

U noći punog mjeseca...

Ja sam netko, tko nema imena
i nema pristupa
sadašnjosti...

Ja sam samo misao koju se sakriva
i nosi duboko
u dubokim džepovima

Moje je mjesto u dubokoj sjeni
u pjesmama anđela
i pogledu na zvijezde

u usamljenim satima

na kraju dana kojega si mi matematički hladno i savršeno pokvario

pitaš me zašto sam tužna...

hvala što si me nasmijao, pred san, očekujući moj

odgovor.

Utrkujem se s vremenom i vrebam zgodne trenutke, misleći pritom na tebi zgodne, ja sam ionako ovdje samo da bih se prilagođavala...

a ti si onaj čiji komfort je moja zapovijed.

I ne shvaćaš tu moju utrku, jer tebi ionako sve samo dođe, servirano na pladnju srebrom optočenom i to baš onda kada se sjetiš...

da si gladan...

Prođe dan bez riječi, ni prvi ni poslijednji...ionako sve znamo reći ćeš a glas će iz neodređena razloga pobjeći u falset... znaš li?

Ti vjerojatno znaš...

Ali se ja sve češće pitam što i koliko i da li uopće znam!? Na moja ključna pitanja, prečesto ne dobivam odgovor.

I opet si zaboravio da sam žena... ti koji sve znaš.

Kad ne osjećam
ja radije šutim...

jer govoriti mogu
samo kada osjećam što govorim

večeras...
večeras sam odabrala šutnju.

Tu sam... tu sam stojim iza tebe... pokušavam ti puhnuti u zatiljak... oh zar ne osjetiš!? Tu sam iako me ne vidiš...

I za ruke te hvatam i prislanjam ih na svoje lice... dlanove ti ljubim, jedan... drugi... grlim se rukama tvojim... zar ne osjetiš?

Ni kada te prstom po nosu, onako ... dječije? Ništa...

A da li osjetiš kako se smiju moje usne prislonjene uz tvoje... osjetiš li!? Osjetiš, znam... osjetiš sve, samo ne znaš da sam to ja... nema ti tko reći... misliš da je povjetarac, a vidiš i sam da je bonaca...

To sam ja! Došla sam ti opet - reći laku noć... još jednu u nizu beskonačnih...

Ne želim te
u mrakovima svojim
a tako su česti

Ti za njih nisi kriv

Ne želim te
voditi za ruku po svojoj
pustoj cesti

Koja ne vodi nikuda

Želim samo da si sretan
I da me pamtiš
po nekim lijepim stvarima

Kojih je tako malo oko mene.

Ponekad i ne primjetim
kada se pojaviš
sa smješkom na usnama
i zvjezdanim očima...

prikradeš se nečujan
na prstima.

I bez riječi ijedne
za ruku me povedeš
da mi pokažeš nešto
što još nisam vidjela...

da me ostaviš obezriječenu
od ljepote.

Koju jednako vidimo
oboje.

Let prema dolje i slobodni pad... ostajem ležati gotovo potpuno mirna...

...a nemirna

Toplina je sve što znam i osjećam i uživam ćuteći što se događa u venama

...vulkani ključale krvi

Ležati dugo, ni u snu ni na javi gotovo sasvim mirna

...a nemirna, na tebi...slobodna

Hodam u snu...

po krovu tvoje kuće i ne spotičem se o tvoje riječi koje zabole ponekad...

Hodam u snu...

i spuštam se olukom poput kiše provirujem kroz tvoj prozor i gledam kako sanjaš, nas...

Sanjam i idem...

tvojim dvorištem i sa svakim cvijetom zastanem i popričam o tebi... da saznam čim više...

Odem kad probudim se...

no prije odlaska te dotaknem i na usne tvoje svoje utisnem... da se sjetiš da ja postojim... ujutro

...još jednom sam zatvorila oči, još jednom stisnula usne i zagrizla jezik... još sam jednom pognula glavu

... i pružila ti čelo na poljubac.

Na moje iznenađenje, ovaj put si razumio što trebam...

Zemlja na tren, zaustavi svoje kretanje... mnogobrojna srca priguše na kratko svoje kucanje... kad čovjek umre...

Iz tihe tame začuje se nečije jecanje, onako kako samo duša jecati znade...nečujno gotovo...kad čovjek umre...

Zatvaraju se prozori i vrata gdje bješe njegov dom... oči se sklapaju u molitvi...kad čovjek umre...

Ne plače se; pušta se dušu njegovu kroz vrata koja su otvorena, na tren, za njega - da prođe...

tamo gdje ode...čovjek kad umre.