Da bih bila ja...

Reci mi... koja sam ja po redu; ili nas možda poredaš po važnosti

u svome blokiću grijehova, a ne po abecedi!?

Reci mi... koja sam ja po redu; i ne zamjeri na pitanju - stvar je ženske radoznalosti

jer puno vremena prođe, dok me ponovo pozoveš; da bacim kocku...

Ponekad me dozoveš
tišinom
... dok spavam
mirisom jastuka zagrljenog
i pjevom ptica izvana
što čujem ga
... kroz san.

Ponekad, samo ponekad
ja i dođem
i pronađem tragove tvoje
što si ih namjerno ostavio
kako bih znala
da si zaista bio tu.

...ugodno umorena i opijena mirisima prapočetaka...

još dugo bih na grudima svojim držala tvoje mokre kose i igrala se prstima u njima

ili te njihala među bokovima bila ti kolijevkom, dugo te mazila...

Nakon ljubavi...što od ljubavi ostane, za kratko?

Učini ponekad da osjetim se živom i reci mi samo da ne tražim previše

Zaklopi mi oči poljupcem.

...a onda se toplim tijelom priljubi uz mene i ostanimo tako neko vrijeme šuteći

Svatko sa svojim mislima.

...i potpuno jednakim željama koje nam struje kroz vene

I na koje nam koža miriše...

...krevet, i soba i navučene zavjese... mini čokolada iz tvojih u moja usta

Poljupci i osmijesi...

...slabašno svjetlo iz hodnika i tijela, spojena u jedno

Učini ponekad da osjetim se živom i reci da ne tražim previše.

Čekati pismo koje znaš da neće stići, očekivati sunčano jutro a probuditi se sam na kiši

Čekati osmijeh upućen samo tebi, očekivati topao pogled a dočekati poglede prijekorne...

Nekako kao da si osuđen na beskrajno čekanje, u kome dočekati toplu riječ je najteže...

Suhe mi usne traže tvoje vlažne poljubce a tijelo je spremno ukrasti ti dodire

...imam ruž što se ne razmazuje

po košulji koju si odabrao za mene i moje sakrivene poglede

...ni po kutevima usana

koje jedva vidljivo u osmijeh zadovoljstva razvlačiš, jer nakon dugo vremena

...ponovo sam kraj tebe.

Daj; zaklopi oči... i duboko diši... da mogu prisloniti obraz na tvoja leđa...

s rukama ispod majice... sjećaš se!?...

svoje tople kože i mojih nježnih dlanova... posvuda... ljubim te.

Daj; napipaj mi bokove iza sebe... i ne puštaj, već ih privuci jako... sasvim uz tebe

onako... da krik ispustimo... istovremeno sretni, oboje.

Večeras sam, samo za tebe odjenula haljinu dekoltiranih leđa... da po njima možeš ispisivati želje...

svojim usnama.

Da sa njih možeš pomicati moju kosu... vrelim prstima... igrati se njome, i govoriti da predivno miriše...

Večeras sam, samo radi tebe, odlučila izgledati kao žena, a ostaviti kod kuće ono dijete iz svojih očiju...

neka spava.

Mi ćemo, odrasti večeras...

...još mokra, izvučena iz pješunave kupke...ponovo spremna biti tvojom... po koji puta probuđenom željom.

...s pogledom zvijeri, gledamo jedno u drugo u ogledalu... od pare zamagljenom i slušamo se... dok dajemo i uzimamo

jedno drugome dušu.

Ponovo su se dotakle ruke s mirisima proljeća... tek se naslućuju

I pogledi su se opet sreli ispod krošanja drveća... u rađanju

Sa svakim proljećem nanovo rastemo osmijehom... i nekim novim zapletom...

priče, o nama.

...evo nije me bilo cijeli dan, a sada sam ostala ugodno iznenađena. Čestitam svima koji su nagrađeni i svima koji su i mene predlagali.

Toliko za večeras od vašeg ozbiljnog pisca :)...

Hvala svima! Love Ida

Nemam vremena za čišćenje salate ni pranje prozora...

i ne stižem sakupiti sve dijelove tvoje odjeće razbacane oko kreveta

kojega ne namještam - gdje je u tom svrha kad ionako ćemo ga unerediti večeras...važno mi je samo da plahte mirišu na želje i da su optočene maštom...

s puno mašte...

a ti si tako smiješan kad sanjaš...

nju

Ne zovem se Rosa Luksemburg i nemam karizmu jelena lopatara u tenisicama poznate marke

...nisam rođena da predvodim mase

Nisam poznato lice i radi mene se neće događati narod ni vaditi baseball palice

...meni za rođendan ne upriličuju vatromet

Samo sam dio narodnog veselja i ponosna vlasnica liste neispunjenih želja i stihova pod hipotekom

...koje odbijam čitati u playbacku

NAPUĆENE USNE

Dođe mi... zagrliti vlastita koljena
na kamenim
vremenom ispranim skalinama

i brojiti oblake
brojiti oblake na proputovanju
nebom iznad moje glave

Tako mi dođe... ne pričati ni sa kim,
šutjeti godinama
izlizanim iskustvima

i napućiti usne
iz inata samoj sebi a potpuno bez svrhe
jer nitko i ne primjeti

moje napućene usne...
A tako mi dođe... zaplakati...

Kao rogovi u vreći... tvoji vrući dlanovi i moja koljena... užarena bedra... Gdje li nam to bježe pogledi... u kojim pravcima!?

I kud nestala je vatra... vatra kažem... jer ostala je pohota. Samo pohota... bez okusa, bez mirisa...slijepa... Što li nas to čini finijima od životinja!?

Kao rogovi u vreći... bez pogleda... ti razočaran ja rumenih obraza...A možda smo nekada i bili nešto! Bili smo... još se sjetim često.

...kada dođeš... jednom, nije čak ni važno kada

nemoj mi nositi cvijeće... jer ni mi nismo stereotip ovog života

...ponesi košaru iz voćnjaka... neću zamjeriti ono malo okorjela blata na rubovima... ti znaš da ja volim zemlju.

...ponesi dakle košaru i do vrha je ispuni osmijesima... koje ću zvati svojima... 

...i opet trebam tvoje ruke... a jesam li ih kad ne trebala? ... one ruke... u kojima se volim izgubiti; u koje volim odjenuti tijelo... tvoje ruke s mojim mirisom.

Ne pitaj me zašto jer znam samo da opet trebam tvoje ruke... one koje svojima tražim... onako; plaho... sve dok se moj mali dlan ne nađe tvojim obgrljen... pa se nasmiješim

i bude mi dobro... u rukama tvojim

Jučer sam najavila ono o čemu bih danas malo, pjesmom.

Recimo da je to pjesma. Da, za nekoga svakako je. Za mene - izvučeš štakore, par besmislenih riječi koje sam izmisliš, dodaš malo vonja kanalizacije, obučeš mokre čarape... u nastavku možeš usne namazati crnim ružem i čistiti zubima crno pod noktima...

Jeeeeeeeee kak' cool pjesma!!!!

Ne to nije pjesma to je jedno moje prvoklasno sranje na koje padaju trenutni pomodari. Sranje u koje nije uložena ni kap truda, ni minuta vremena ni trunka razmišljanja ni zerica osjećaja.

Ali, da izgleda cool. Kao i većina bestsellera. Zar ne?

Cijeli je život jedan "big stage" sa raznim glumcima koji glume štošta. U svemu tome teško je razabrati što je iskreno, a što je samo još jedna podvala.

Serviranjem tzv. pjesme, pokušala sam na to skrenuti pozornost... jer imitacija ima svuda oko nas ('ćeš u knjižarama, 'ćeš u voćarnicama, 'ćeš u konzervama ili na CD-ima)... i da ne duljim... znam da ste me razumijeli :*

DONJOGRADSKA

Živim na svoj način... izgubljena u tunelima kanalizacije ... ispod vaših

užurbanih koraka (i lupanja potpetica preskupih cipela)

Žicam cigarete od štakora... oni uvijek pronađu i jednu za mene

mi smo subelita

suburbanog prostora. Imamo i vlastito kazalište sjenki.

Kada bi moj suprug došao na mjesto na kojem ostavljam napisane tekstove; vjerojatno ne bi mogao doći k sebi par dana. ???

Da, jer kad bi količinu napisanih riječi pokušao zamisliti kao izgovorene riječi iz usta svoje žene... Nešto ne bi klapalo.

Dakle, moj suprug je jedan od onih "sretnika" koji imaju žene koje ne govore previše. Ponekad im čak to i zamjeraju. No ja jednostavno ne volim govoriti - pogotovo ne uzalud. Ali zato jako puno mislim... stalno nekog klinca mislim. I nekako što god mislim to i pišem... jao si ga onome tko se dopisuje sa mnom :))).

So, moja jača polovica garant bi pomislila, da ovo nikako ne može biti proizvod njegove ljepše ili slabije, ili kako god to zvali (iz predrasuda), polovice...

No što bi PIPIĆ rekal: To još nije sve! Jer ne ostavljam ja svoja slova samo ovdje... ali to bi već za mog djelitelja životnih dobara i manje dobara,(da dobro piše, o dolarima nemamo što pisat) bilo preko previše :)

Sačuvala sam lijepe riječi
za neka buduća vremena
u kojima se neću stidjeti
ni poraza ni pirovih pobjeda

u ime zacrtanih pravila
po kojima smo pozvani živjeti.

Jedino što znam je da
čovjek treba biti jak i svoj
i da prihvaćanje realnosti
nije slabost već umijeće

umijeće prolaska kroz ovaj život
koji svašta nudi ali pruža malo.

Iz čitavog tog kaosa
treba izabrati model
najbezbolnijeg opstanka
i ostanka čovjekom u

najvećoj mogućoj mjeri
a mi to možemo! Reci, da možemo.

Imam jedan ormar prepun beznačajnih, oporih, šturih riječi.

Ne volim ga otvarati. U njemu vladaju niske temperature i vrata su često čvrsto okovana ledom...

Vršci prstiju bole... dok prebiru po hladnoći sadržine te hladne komore, srce se grči, a usne stišću u nekakvu liniju glumeći čvrstoću...

Imam jedan ormar prepun fraza koje pokušavaju biti trak topline i hladnih, previše hladnih tvojih riječi... jedine, istine. 

Dozvoli mi da noćas u tišini, razmišljam o nama... i ne ruši mi osjećanje nas kao nečeg posebnog, jer to je slika koju sam tako dugo stvarala...

Mi, kao jedno - jedno drugome u duši sakriveni... nerazdvojni. Mi - nešto sasvim drugačije i posebno. Nedoživljeno, a slućeno.

Dozvoli mi da noćas u tišini, zalutam do tvog jastuka... dozvoli mi da ti priđem i ne stavljaj mi prst na usne... već ih smješkom dočekaj. Toliko te žele... ljubiti. Već dugo...

ŽENA

...nepredvidiva, duboka,

nemirna i puna tajni

tamna pogleda iz oka

...olujna i krotka

nježna kao morska pjena

jednostavno

žena

E.M.M. "Vidici i mrakovi"

...čovjeka-osobu život kao umjetnik izrađuje. U početku si samo materijal, nekakav bezličan komad stijene, gipsa, gline ili potpuno prazno slikarsko platno... a onda, život - umjetnik krene svojim vještim rukama nanositi boje, povlačiti poteze kistom, slika svim tehnikama na jednom jedinom platnu - tebi. I ti postaješ njegovo umjetničko djelo...
Ili te kleše, kida dijelove stijene, dubi, zarezuje, udara te sa svih strana i iz onog kamena s početka priče nastaje neki novi oblik. Obli i glatki, sjajan i ulašten, ili ostavljen hrapav pod prstima, ponegdje toliko oštar da zarezuje...
A možeš biti i glina, bezlična masa, no život će u te udahnuti svoj dah i okretati te na kolu za oblikovanje... Postat ćeš projekcija svojega života... i nikada sasvim dovršeno djelo... Dolazit će k tebi i neki zlonamjernici i pokušavati te naružiti, razbiti, raskomadati, razmazati, iskriviti tvoj izgled... no život tvoj dat će si ponovo truda i pokušat će popravljati pokvareno ili možda čak počinjati ispočetka...

Čovječe, živi svoj život punim plućima i budi dobar. Budi zadovoljan sobom. Voli se. Nikad se nemoj ni radi čega prestati voljeti. Svi mi griješimo i prema sebi i prema drugima. No ne čine nas greške lošim ljudima ako ih prepoznamo i krenemo ispravljati. Ako se pomirimo sa sobom i prihvatimo se kakvima jesmo.

Pobacaj u vatru sve tuđe izreke koje godinama vrijedno sakupljaš

...nisu te učinile boljim, ni jačim ni pametnijim čovjekom

Spali sva tuđa iskustva... nisu tvoja i neće ti pomoći

...živi svoj život i o svemu zauzmi vlastiti stav.

Da je ljeto dušo... da je ljeto, balkonska bi vrata bila otvorena a zavjese podrhtavale na toplom povjetarcu... u sobe bi ulazile zvijezde, a mjesec bi se kupao u moru... da je ljeto...

...slušala bi zrikavce i upijala mirise pinija i sjedila bih onako, s nogama podignutim na ogradu... možda bih pisala neku pjesmu. Da je ljeto...

...čula bi se muzika s udaljenih terasa, i koraci noćnih šetača... da je ljeto, noć bi tek spustila svoje tople dlanove na grad... i bili bismo opušteniji, zadovoljniji... slali si osmijehe nekim čudnim putevima. Da je ljeto...

...možda bi sanjarili o idiličnosti zimskih večeri uz odsjaj vatre i spajali duše negdje iznad krovova, naglo oživjelih kuća iz kojih se čuje pjesma privremenih stanara... kao duhova... onih istih kuća koje zimi čame, prazne i same. Da je ljeto...

...ne bih na te morala prizivati toplinu da ti 'mjesto mene ljubi usne... ledene. Da je ljeto moja dušo... da je...

...s obzirom da sam u saznanju da je pred njom neka obljetnica pa...

Dođu dani koji kao da su predodređeni za razmišljanje o određenoj temi. Tako sam i sama već neko vrijeme zaokupljena temom "prijateljstva".

Što to znači biti prijatelj? To znači da prvenstveno osobu kojoj si prijatelj trebaš iznimno cijeniti i duboko voljeti. Da osjećaš njene misli, želje i strahove. Da naslutiš da te treba. Da ne bježiš od nje kada joj se dogodi nešto nezgodno (ovo je vrlo blagi izraz za sve ono ružno što se ljudima vrlo neplanirano zna dogoditi)... To znači da ćeš joj u toj situaciji pokušati pomoći koliko god je to u tvojoj moći.

No... onda odjednom nedoumica. I pitanja. Ako si ti prijatelj toj osobi, da li je i ona prijatelj tebi? Osjeća li ona isto to prema tebi i bi li prstom pomakla da ti pomogne, u slučaju da se život s tobom našali... Ili te osjeti potrebnim samo kada ...

Ne želim tako razmišljati. Jer razmišljam o osobi kojoj sam prijatelj. Znam, vjerojatno sam na granici kretenizma, ali polomit ću si kosti da joj pomognem... Jer to sam ja. Ne umijem biti drugačija.

A uvijek mi se obije o glavu... vjerojatno sve to ima svoju svrhu i smisao.

Zato sam večeras, baš večeras pročitala:

"Prijatelji su anđeli, koji nas dignu s dna kad imamo poteškoće i podsjete nas kako se leti."

Odlučila sam prijatelju: Bit ću ti anđeo.

...slušam glazbu... prekrasnu. Došla mi je izdaleka. Došla je instiktivno prepoznata kao nešto što bi se meni moglo svidjeti. Došla je kao potvrda da se ljudi prepoznaju iako se ne vide i da nisu potrebni materijalizirani susreti da bi se ljudi družili, postajali prijateljima i činili život ljepšim i bogatijim jedni drugima.

Znala sam da to tako mora biti. A kada sam u "little book of secrets" pročitala slijedeće riječi:

"A good traveler has no fixed plans and is not intent on arriving" Lao Tzu

... prijatelju dragi, da to sam ja! Ali u tih par riječi je i smisao cijeloga života...

Hvala ti!

Čekaj, da te pitam...

Spavaš li na leđima, boku ili trbuhu lica zagnjurena u mekoću jastuka...? Prije nego zaspiš osjetiš li ponekad... nešto blisko stidu?

Ne ne prozivam te, nemaš razloga biti umišljen u tom smislu. I  ne shvati me krivo! Iako uvijek baš sve krivo shvatiš ili pak uopće ne shvatiš - ali ja tu više ne mogu pomoći. Ne znam biti jednostavnija nego jesam. A smatram da sam ponekad i prejednostavna... Ti si valjda jedini stvor na ovome Svijetu koji me vidi kompliciranom. Bit će da onda ipak s tobom nešto ne valja. No to si nećeš priznati... nikada.

Jedino ćeš možda, ponekad i to samo u slučaju da spavaš na trbuhu s licem zagnjurenim u jastuke... osjetiti nešto nalik stidu. Ni taj osjećaj si nećeš znati objasniti jer za tebe su osjećaji nešto imaginarno...

Znati ćeš samo da trebaš lice zagnjuriti dublje u jastuk - da ona ne primjeti ... Nešto!

U PREDVORJU SNA (TIJELO ŽENE)

Kad se nađeš u predvorju sna… otvaraš prozore svoje duše i razgrćeš zavjese kojima je zaklanjaš od tuđih pogleda, redovito. Onda se udobno uvališ u svoj pohabani naslonjač i noge podigneš na najbliži komad pokućstva. Osluškuješ noć i razmišljaš o tome hoće li te tko omesti u tvom meditiranju, kako to već obično biva…

Prostorija u kojoj se nalaziš ubija želju za životom svojim sivilom i bezličnošću. Jedino toplo što se u njoj nalazi je stara električna pećica sa tri rebra od kojih dva ne rade – već odavno… ali koga za to briga. Dok sjediš u tom prostoru, osjećaš se isto tako bezličnim… i želio bi biti negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu.

Negdje gdje se ovaj isti mjesec ogledava u mirnoj površini mora iz čijeg ljeskanja izranja silueta žene koja ti hita u susret. Gdje miriše plićak, gledao bi zvijezde kroz njenu kosu kao kroz mrežu među svojim prstima. Svjetlucavu meku mrežu… mirisnu. Bilo bi divno osjetiti obline njena tijela kako se pripijaju uz tvoje… obline koje se samo naziru ispod tanke haljine… da, bilo bi zaista divno sada je čvrsto primiti za bokove i pritisnuti uz sebe snažnim stiskom koji budi rijeke požude praveći od njih bujice… i biti siguran u ono što želiš, a imati to u svojim rukama… toplo i podatno. Tijelo žene…

Plovio bi njime poput mala čamca na pučini, svladavajući njegove valove i hridi, krotio žestinu njegovu i bio posut kapima slankastim od kojih žeđ postaje sve žešća. Uzimao bi ga rukama, kušao usnama i pod jezikom, a tijelo žene… tijelo bi te žene njihalo poput mala čamca na pučini i pokazivalo ti smjer prema maloj sigurnoj luci koja baš tebe čeka, da te sakrije od nevremena, da se u nju skloniš i osjetiš onaj jedva dočekani titraj uzbuđenja što si je pronašao u trenu svog ulaska kroz uski prolaz koji do nje vodi… male luke za tvoj čamac… tu bi ostao, uljuljkan, umiren i siguran.

Zaspao bi spokojan na svom moru… tijelu žene, negdje s usnama ispod njenih grudi, upijajući njene mirise… zaspao bi s nježnim povjetarcem njena daha i nježnim dodirima prstiju na svom licu… kad bi bio negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu. Negdje s njom… sretan, na onaj način kojega već dugo nisi osjetio… potpun.

Povratak u realnost uvijek je iznuđen iritantnom zvonjavom telefona. U prostoriji je hladno i miriši na vlagu. "Izvolite!" javiš se odsutno s dozom agresije u glasu, bijesan što te baš svaki puta netko prekine u sanjarenju… "Halo, sorry ako sam te probudila, ali osjetila sam odjednom silnu potrebu javiti ti se…, znaš pomislila sam da ti možda nedostajem." njen glas miluje te usred noći i ulazi kroz prozor tvoje duše… "Svašta od tebe…" prozboriš samouvjereno… a onda, nakon što si je se naslušao, usudiš joj se ipak reći: "Kada te ovako čujem imam osjećaj da si tu, u prostoriji preko puta i da ću te ugledati, otvorim li vrata." "Ali nisam" reče ona "dođem te samo malo pomaziti glasom i zaželjeti ti laku noć." "Laku noć…" kažeš, poprativši te riječi dubokim uzdahom, kojega možda ni sam nisi svjestan, ali ona ga svaki puta čuje…

Čekaš da prva spusti slušalicu… i pogledaš na sat. Jutro je već, novi dan… opet si radi nje izgubio noć. "Svašta s njom…", pomisliš, a misao je neodređena… negdje između tuge, sreće i ljutnje. Svaki, baš svaki put.

...ti si dio vojničkih snova...

...ti si lutka sa naslovne strane...

i treba ti lova!

E, ovo vam vjerojatno puno priča o mojoj godini proizvodnje. Jer vjerujem da ovo što gore piše, malo kome ovdje bilo što znači.

Meni znači uspomene.

No, što bi to bilo "Savršenstvo bez mane"? Ja se u to nikako ne uklapam. Možda me je koji vojnik kada i sanjao; možda sam mogla postati lutka s naslovne strane - da sam bila "savršenstvo bez mane" - ali nisam.

Jedino se slažem sa zaključkom o trebanju love :) - tu se adekvatno i nepogrješivo uklapam.

Za većinu onih koji su od mene u životu nešto očekivali, pokazala sam se nesavršena do bola. Zato jer nisam 3 u 1 kombinacija.

Naime, savršenstvo bez mane u ženskom svijetu treba u sebi sadržavati karakteristike ona poznata tri majmuna i NIŠTA NE VIDJETI, NIŠTA NE ČUTI, NIŠTA NE GOVORITI (razumijevanje se prašta dok se o njemu šuti). Uz to treba svakako biti lutka s naslovne strane jer svoje vlasništvo vlasnici vole prikazivati i dičiti se njima (lijepe žene i skupi ili bar "drugačiji" automobili)...

OK dakle, sa svime gore navedenim jasno je da ću doživotno pripadati u onu kategoriju kojoj treba lova - radi nesavršenstva koje me spriječilo lutkom biti... ali to još nije sve!

Hehehe - bogme, ovaj put je ;)