Da bih bila ja...

...zaista ne mogu reći da i ja nemam loših dana. Onih kada od jutra krene sve naopako... dakako da me prate, kao i svakoga uostalom. I što je najgore točno po poznatom pravilu, kada krenu, loši događaji i loši osjećaji, navlače na sebe samo još i gore...

I iako savršeno svjesna tog zlokobnog začaranog kruga, u prvi mah mu se prepustim pa me usisa kao vir... a onda se odjednom probudim i otmem mu se. Nečim toplim. Mišlju, riječju, gestom, osmijehom... tako je malo potrebno.

Jer i te tople pozitivnosti također se multipliciraju, po istom onom pravilu i djeluju kao protuotrov... a čovjek koji je obdaren pozitivnom energijom istu može prenijeti onome kome je ona potrebna, tko se možda vrti u krug u onom prije spomenutom viru... Tko se u njemu nije našao bar jednom u životu!

Tvrdoglava sam. To mi je i mana i vrlina istovremeno. Tvrdoglavo se ne dam virovima - kojih je rijeka mog života prepuna, i vrebaju na me sa svih strana... Dobro mi je poznat njihov mrak... a još bolje poznajem svjetlo pobjede nad njima.

Zato rado pružim ruku... onome tko je želi prihvatiti.

Često, prečesto se danas ljudi (općenito pišem) osjete "ODRAĐENIMA". Poznato?

Jeste li ikada bili ili se osjećali "odrađeno"? Znate dobro na što mislim. Ono kad napišete sms nekome koji ne stane u jednu već u tri-četiri poruke, trudite se, objašnjavate i željno očekujete odgovor...

I onda vam stigne: "Da." ili "Ne." ili "OK" ili "Znam." ili "Laku noć"... i sl.

Ovo je najbanalniji primjer putem kojega će i sarma razumijeti o čemu pišem, a o ćevapima da ne govorim. A ja vas pitam... jeste li se kada osjetili povrijeđenima radi OSJEĆAJA PUKE ODRAĐENOSTI?

Mikrofon je vaš :)

Kako god da je zabluda da su pjesnici, pjesničke duše, romantici i zaostali Don Quihote-i slabe osobe... ima još i većih zabluda.

Jedna od najučestalijih zabluda jest vezana uz silno (u posljednje vrijeme) popularan sport - jahanje (što bi reć sex). Čovječe raspisali se svi narodi i narodnosti bivše Juge o sex-u i sexanju da ja majke mi ne znam tko je njih napravio!?

Čovječe ko da se nitko nigdje do sada nikada nije sexao. Čovječe Božji!!! Jebate tople vode na Balkanu... u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

So toliko aktivne nacije u pisanju o sex-u nema na kugli zemaljskoj. I u dnevne informativne emisije smo već počeli ubacivati seksističke finte i fore... A istina?

Istina se zove po romanu Victora Hugoa. U njemu ima jedan lik koji se zove Cosette (Kozeta)... manji dio imali smo za lektiru - sjećate se?

Eto po tom romanu se zove istina. Puno priče malo efektive. Tko radi efektivno nima vrimena seksualne virtuoznosti ispisivati na dva tri bloga, jer macho mani koji opslužuju dvi, tri, jebežljive dame moraju vrime provodit u teretani a ne sprid kompjutera...

INAČE ZAKAŽU! Pa budu frustrirani... Ma znan, lakše je ipak pisat :)

Danas sam željela biti cinična i napisati nešto u tom tonu... no, ostavit ću to za neki drugi put... za cinizam ima uvijek vremena. Osim toga kad pišem, već sam navikla da me ljudi počnu shvaćati previše osobno... Što zaista nije potrebno.

Da, vjerojatno se puno ljudi popali na moje riječi, jer često pišem o osjećajima i ranjivosti... o određenim iskustvima... Nikada neću shvatiti zašto oni koji zlih namjera ovuda vrludaju, smatraju da su osobe koje pišu o osjećajima i to još vlastitim slabe... Kakva je to zabluda.

Jer, tko bi slab pisao o tome? Tko bi slab pred oči svekolike javnosti stavljao svoju dušu na uvid?...

Dajmo se na razmišljanje.

Tu leži ono - ja znam tko sam. Na svakome je otkriti sebe. No previše se vremena posvećuje otkrivanju drugih - u ne baš simpatične svrhe. Čast izuzecima naravno. Susrela sam im dovoljno da mi osmijeh lebdi na licu dok spavam...

...ma možeš me ubijati nebrojeno puta, na najrazličitije moguće načine... i koliko god ti se činilo da je "ovaj put bilo uspješno"... morat ću ti, nažalost, uskratiti veselje.

Tu sam. Naravno. Ja i moja duša i moja dobrohotnost od kojih bježiš kao vampir od križa i svete vodice. Tu smo mi.

I ne mrzimo. Jer nije točno ono da je od ljubavi do mržnje tanka linija. Ne, to su izmislili oni koji su bili kao ti. Bez duše i osjećaja.

Jer da su išta od toga imali znali bi: Ako jednom nekoga zavoliš (ali zavoliš), nikada ga nećeš prestati voljeti.

Možeš ga spremiti u ladice sjećanja i zaključati par puta tu ladicu. Baciti ključ kako nikada ne bi pao u napast otvarati je... ali nikada ne prestaješ voljeti.

Kakva mržnja! Mržnja je za aveti, a ne za ljude.

Ponekad me obuzmu neke bezvezne misli... slutnje. I to uvijek u isto vrijeme. Tako sam došla do zaključka, da ću vjerojatno, kad na to dođe red, otegnuti papke upravo u veljači ili možda siječnju neke godine.

Naime iz godine u godinu, završetkom studenog zgrozim se već unaprijed jer znam da s 1. prosinca počinje moje (malo je reći) loše razdoblje. I vjerujte, nikada me ne iznevjeri.

Dapače, iznenadi me svake godine svojom kreativnošću u izabiranju onoga što će mi se izdogađati.

Zato sam pokušala danas sanjati san koji je totalno drugačiji od svega što mi se danas dogodilo. Nisam se željela probuditi. Ali ipak jesam... nije bilo druge.

Jednom se, možda ipak, ne probudim... tko zna.

Opet moje misli, tišina i ja... Potreba da ti šapnem, da te ljubim...

I opet onaj isti, već zaboravljeni strah... Kada svijest ni o čem' nemam, kad' znam samo da te gubim...

...kad ostanem ovako sama, provedem sate u razmišljanju... tišini. Obično nešto pišem... Provela sam u toj i takvoj tišini dane i dane. Nekad je imala boje, nekad sam se u njoj kupala. Ponekad je boljela...

Uvijek sam se iz nje javljala tebi, jer sam znala da je čuješ...

Danas se kiša miješa sa snijegom i ja ne znam čuješ li više moju tišinu... ili to ovisi samo o želji...

...što sam ono htjela reć!? Ah da, žute gaćice, žute šalice, usne boje višanja... ne, ne, ne i ne to definitivno nisam ja danas... a-a... i zato ću pobrisati onaj post od prije, nekakav tekst kojega sam pisala valjda  u nekoj žutoj minuti, ali ne danas.

Danas, bih recimo, mogla popit koju kap više (nečega...) pa plesat po stolovima, zgrabit te tako da bi se iznenadio koliko snage ima u tim tanašnim ručicama. Vjerojatno bih te iznenadila izgledom... naime nikako me ne bi mogao svrstati tamo gdje bih trebala pripadati... to ono trebala naglašavam, zbog radi zatucanosti žabokrečine koja si je umislila da je odjednom jako napredna, a meni se osobno čini da nije nikada bila zaostalija... i ne ću (ovako je sad ispravno pisati) više o tom...

So dakle, danas bih te mogla zdrobiti bedrima poput oraha... mmmm ne mogu da se ne sjetim oraha u medu... a da poneseš teglicu sa sobom!? ... ima ih u svakoj boljoj prodavaonici... žlica nam ne treba. Naročito ne rostfrei - zato jer u kombinaciji s tim metalom med počinje proizvoditi neke nuspojavne supstance koje su opasne po zdravlje (zato med jedite isključivo Tupperware malim zelenim prozirnim žličicama... i živjet ćete duže!)...

Što bih ti još danas mogla... hmmmmm... danas bih ti mogla svašta... po cijelom tijelu (bez ruku... a ti si zamisli ;))... mašta radi svašta, a tebi mašte nikada nije nedostajalo... zar ne!?

...a ja bih ti pričala o snijegu koji pada, kao da mlijeko netko s neba prosipa... i da, imala bih prste u tvojoj kosi... zaigrane...

da pokušaš zamisliti... zatvoriti oči i biti kraj mene, večeras?

da pronađeš mjesto ono svoje... s usnama malo ispod pupka... tvoje mjesto za snove?

...a ja bih ti pričala o snijegu koji pada tako da ga možeš čuti, kroz moje riječi... i da, imala bih prste u tvojoj kosi... zaigrane...

Soba obložena nevidljivim jastucima, koji čuvaju od sprovođenja u djelo nepredvidih ideja... i kamere... oči koje prate... minijaturni mikrofoni... kao dokaz da i zidovi imaju uši

                     ...koje čuju misli.

                     I ne shvaćaju, njihovu

                     melodiju. Jer riječi tu

                     ne izlaze... samo

                     molitve - jedva čujne.

Strahovi u očima - puno strahova, od svega i od ničega, jer sve smo već odavno prošli - iskusili... i neki čudni pokreti, uvjetovani onim nevidljivim jastucima s početka priče, koji sugeriraju... što nam je činiti... što nam je

                       moliti da se dogodi...

                       čim je prije moguće

                       ako moguće je

                       ikako... samo

                       neka bude brzo... i

                       nečujno. Bez vriske,

                       molim.

Jer si mene učinio ovom koja jesam

a sada ti se ne sviđam - ovakva kakva jesam;

Jer si u mene pretočio svo svoje sjeme nevaljalo

pijan - naravno...

Jer si mene učinio ovom koja jesam...

ipak da ti zahvalim... što jesam?


Jer da me nema, možda bi nekima život bio prazniji,

bez mene, siviji... bez moga smijeha.

Možda bi im dan bio monotoniji bez sjaja u mojim očima,

nekome bi krevet bez mene ostao prazan noćima...

a netko se ne bi imao kome obratiti...

da neme mene  koju si učinio ovom koja jesam... 

Da ti ipak zahvalim?

UMJETNI SVIJET

U umjetnom svijetu
umjetni ljudi
umišljaju da žive.
Žena, s umjetnim osmjehom
dočekuje muža
i sve što mu pruža
je hrpa umjetne umjetno spravljene hrane
iz mikrovalne.
On odlaže svoju Samsonite aktovku
i časti ženu umjetnim poljupcem.
Kasnije nestaje u spavaonici - odvojenoj
to je u modi.
Tamo će uredno spremiti svoj tupe
i prevariti je sa napuhanom lutkom novijeg modela -
koja stenje i zatvara oči...
Nakon sat vremena skidanja šminke
žena će pak u svojoj ladici
tražiti vibrator kojega koristi za godišnjicu braka;
u umjetnom svijetu modernih ljudi
jedino još ima dovoljno nepatvorenog mraka.

bit će da me Scare zarazio svojim virusom kad smo op(i)ćili zadnji puta... pa mi danas same gluposti po pameti... i idem ja s posla doma slušam "Venus" Bananaramu - ako se tko još toga sjeća (od svih koji su mlađi od 30)... i prevađam ja to u stilu kako se kod nas naročito u Huljićevoj radionice radi... i eto što dobih:

O'š izgorit

bejbe o'š izgorit

tvoj sam fajcer

tvoja vatra

o'š izgorit.

Evo samo tol'ko otkrivam. Drugo bum prodala Joletu, pa nek' se čovik bogati :P

Ustrebaš pomoć i netko se nađe da ti je da

osjetiš sreću… možda i zahvalnost

Puna su ti usta hvale i obećanja… i vrijeme

počne teći od tog trenutka … prolazi

Gesta se zaboravi; ostane obaveza koja ti

protekom onog vremena počinje smetati pa

se riješiš … čovjeka, onoga s početka priče

prestao ti je trebati…

Ponekad je gesta bitnija od čina, bitnija od iznosa ili čega već što je bio predmet pružene pomoći. Gesta kao iskaz namjere nekoga da pomogne. Gesta kao izraz prijateljstva, ukazanog povjerenja…

Takva se gesta može vratiti samo gestom. Tim istim iskazom povjerenja, prijateljstva, dobre namjere. Ne možeš je namiriti niti vratiti pukim vraćanjem predmeta pružene pomoći, i okrenuti leđa. Time si samo nanio bol i uvredu onome tko ti je bio prijatelj… istinski prijatelj.

Iza svega, ostat će samo miris truleži jedne nespretnosti, kojom si nekoga duboko i zauvijek povrijedio. Bez mogućnosti popravnog… Ta je mogućnost bila dugo otvorena. Sam si je ukinuo. Bez objašnjenja i bez razloga.

Jedino što možeš je izmisliti gestu… dovoljno jaku da zacijeli rane. Ali geste su iz knjige koju ti nisi uspio pročitati. Na žalost.

večeras nemam namjeru pisati o ljubavi... jer to danas gotovo svi čine (filozofija mase)

i onda se dogodi upravo ono od čega zazirem... dogodi se LJUBAV na jedan dan, na jednu noć

dogodi se ljubav bez mrve LJUBAVI dogodi se još samo jedno umorstvo...

LJUBAVI

Poklanjam ti osmijeh...

Da ga zalijepiš na svoje lice... bez izraza, pa da prošetaš jednom gradom s osmijehom - bar u danu koji veliča ljubav i kojega ne slaviš kao ni ja... što će nam...zar ne!?

Tko još mari za ljubav... osim djece koja će si naivno poklanjati srca svih mogućih oblika i plaćati ih preskupo... samo zato što je takav dan... koji slavi ljubav... koju ljubav pitat ćeš!?

Bez osmijeha, naravno.

A s mojim u nutarnjem džepu... da ga tko ne bi vidio...

Ukratko.

Iz usporednog života, koji mi je uvijek pri ruci

na mene se kese tvoje hladne i daleke

riječi…

Pa se pitam da li mi to treba… da li tebi treba?

Valjda.

A imam neku sliku u glavi… što pomalo blijedi,

svatko na svojoj strani ulice… i ti mi mašeš

- ja odmahujem tebi…

Na pola puta između odmahivanja, tuga se ruši

na zemlju; obostrana…

Valjda.

I čujem ti glas, kad god ga zaželim čuti,

al sve manje čujem što mi govori

i ne bih da mi govori… ne zanima me

ja bih da mi šapuće…

A znam li te? Poznam li te uopće?

Valjda…

Ako si ovaj što me okiva ledom

a ja ga uporno topim… ovaj što šuti

dok ja nemilice trošim riječi bacajući ih…

u vjetar što puše u pogrešnom smjeru.

Valjda… valjda te još volim,

ali znam da u te, u te nedodirljiva,

u te vječno prisutna u mom usporednom životu

nepovratno gubim vjeru

A valjda… valjda te još volim.

Sjećaš se... htjela sam ti govoriti stihove, dok si u polusnu sklupčan tik do mene, i dok ti usne s mojom kožom koketiraju, sitnim poljupcima... il' je samo dodiruju...

Sjećaš se... htjela sam nešto sasvim drugo, nešto puno nježnosti i uzvišenije od običnih niskih strasti... što nam umom vladaju od povijesti...

Znam da se ne sjećaš... jer zaboraviš i puno važnije stvari od mojih davnih želja. Ti si onaj koji samo okreće stranice, a u stvari uopće ne čita... ni mene, ni moje snove... ni njihove poruke.

Reci mi, gdje su granice nemira. Da li na vrhovima tvojih prstiju... zapletenih s kosom negdje iza mog uha... ili su ostali na tvojim usnama onoga trena kad su me prestale ljubiti... i nestale iz moga ogledala.

Reci mi... gdje su granice nemira. Jesu li preskočene s posljednjom kapi tvog znoja otpale ti s trepavice... dok je nastavila sama slobodno kliziti niz moj vrat izgubivši se negdje među plahtama mokrima od nas...

Reci mi... gdje su granice nemira... ima li nemir granica... ima li uopće nemira, u nama... o tome mi pričaj kad... ponovo nemiran postaneš... s očima u mojim, očima.

Ne, zaista ti više nemam

što reći

Sve je među nama

već odavno rečeno

I ja tu više,

nemam što dodati

No ipak,

za tebe imam još,

samo jedno pitanje

Zašto si baš mene izabrao

za svoje Korizmeno odricanje?

(e.m.m. "vidici i mrakovi")

Jeste li primjetili kako se "macho-man-i" jako često vole uspoređivati i nazivati "jelenima"... mmmmmmmm moshus miriše... hehehe... zanosno!

Istovremeno zaboravljaju kako upravo "kapitalci" imaju najveće rogove! ;))

Rekao mi je:

"Ti si previše dobra."

I otišao.

Sanjajmo…

slušajući šapat kiše u dugim noćnim satima

Sanjajmo…

to nama tako dobro ide bolje nego drugima

Sanjaj me…

da ti kradem usne svojima ljubim osmijeh osmijehom

Sanjam te…

da mi mrsiš kosu prstima miluješ me pogledom

Sanjajmo…

jer, što nam još preostaje

Sanjajmo…

to nam tako dobro ide udvoje  

Danas sam te prevarila besramno

Pustila sam suncu da me ljubi

Nije moglo odoljeti mojim čarima

Izgledala sam jednostavno prekrasno

Kose skupljene na potiljku

U plavim vunenim soknama

(radi prevencije upale jajnika)

Prepustila sam lice i vrat

Nježnim poljupcima tog iskusnog jubavnika

Danas sam te napokon prevarila

Opasno 

Dječji vrtuljak

okreće žute listove.

Jesen na moru.

Stisnute barke,

zapuhala južina...

Isčekivanje.

Maleni čovjek

spušta se niz ulicu.

Moje dijete.

Cvjetovi na dnu

Tvojega obećanja.

Pala je kiša.

Nisu važne riječi ... važne su boje kojima su obojane. Tada se mogu čitati, shvaćati, tumačiti...

Nema velikih riječi. Ima toplim bojama obojanih i u hladne tonove umotanih...

Po bojama raspoznajem veselje, tugu, brigu, zamišljenost,  odsutnost ili ljutnju... čitam boje.

Moj svijet nisu slova, moj je svijet prepun boja... nasih boja.

Zato je toliko lijep...u mojim očima ovdje gdje ja jesam... tamo gdje smo mi.

Jaka sam na riječima… koje su obično sastavni dio muškog rječnika…moćna sam žena

Carica prostora na kome nikome ne trebam reći ime niti pogledati u oči

Tu nosim vrtoglave potpetice i haltere i imam dva tri poželjna frajera pod nogama…

koji mole za kap mojih tjelesnih sokova…

svaku ih večer zadovoljavam novom maštarijom

na istu temu uz isto rastojanje od najmanje 350 kilometara zračne udaljenosti

a onda obrišem stakla na naočalama

izađem iz papuča i navučem pidžamu u jednom dijelu,

kako se ne bih smrznula… 

u svojem, tradicionalno praznom, iznajmljenom krevetu

kome rijetko, ali ipak, promijenim posteljinu.