Da bih bila ja...

draga publiko, javljam vam se sa svih gradskih
trgova - grijanih i bez grijanja
iz novogodišnje noći u kojoj je ludovanje
samo navika

otvaram drugu kutiju cigareta danas
jer danas je spešl okejžn pa dimim jače
nego inače
iz navike

ali draga publiko, što će to novoga donijeti
nova, hoće li s neba pasti neka lova
hoće li loši dobrima postati
hoće li ratovi i ubijanja prestati

jesu li ikada, nisu nikada
čemu onda vatrometi, vriska
zašto vam lica nisu tako nasmijana
nekog ponedjeljka, srijede il' petka

jesmo li razdragani jer se to od nas očekuje
slavimo li vlastito prolaženje
ili smo veseli jedan dan u godini
samo iz navike

loše navike? puke navike...
il volimo biti naivci i naivke
i praviti se svake godine iznova
da još vjerujemo u postojanje Djeda i sobova

i da će ožiljke, tuge i nepravde
tek preko noći izbrisati nova
neka nova uvijek ionako staru zamijeni
lakše se živi kad se nešto promijeni

zar ne?

i možda vam ova pjesma danas ne legne
netko možda prosikće: što opet kenja ova!?
samo glasno razmišljam i nije da vas ne volim
NEKA VAM BUDE ŠTO SRETNIJA NOVA!

cmmmmmmmok :)

jedno drugim razliveni
osluškujemo jutro u dolaženju
u tišini
skrivajući strepnju

praveći se da nas se ne tiče...

s druge strane
noć u tebi sjedi
a ti
ogoljelo drvo
bez boje

i bez mirisa

s druge strane
nitko ne pjeva
ptice su odletjele
uplašene
noći

u tebi

s druge strane
netko koga ne poznajem
netko tko priča
nerazumljivom tišinom
stranca

il' tek djeteta

ulicama

mnogobrojnih gradova na ovoj lijepoj a

zanemarenoj planeti mimoilaze se lica

koja ne gledaju nikamo osim u točku

do koje trebaju stići - najčešće zamišljenu

u svojoj glavi i bez prave potvrde u

stvarnosti...

ulicama prolaze lica prezaposlenih

u dobu narastajuće nezaposlenosti

i redovima pred vratima Fonda za

zapošljavanje - oni se trse u samozapošljavanju

i u tu su se svrhu naoružali mobitelima

po mogućnosti na preklapanje i bez antena

po mogućnosti sa zaslonom u boji

fotoaparatima, kamerama, diktafonom

i real tonovima alarma od kojih im neće

biti neugodno kad mobitel zazvoni

dok stoje u redu na šalteru u pošti

onoga dana kad stižu dječji dodaci i

socijalne pomoći...

ulicama prolaze slušalice i mikrofoni

ljudi pričaju sami sa sobom

izgleda kao da se intenzivno druže

bez osmijeha... neki i plešu ali ne

zbog radosti, u džepu im je sakriven

maleni MP3 - ni glazba se više ne

dijeli - pa da, ukusi su različiti

MP3 plejeri skupi - to su vrednote

koje ljubomorno čuvaš za sebe

to su tvoji koraci i napredak

u nepostojećoj karijeri prodavača

polica životnog osiguranja koje će

malo kome zatrebati,

dopunskog mirovinskog za treći stup

jer će do penzije država na drugi zaboraviti

ili će se isti srušiti pod bremenom

želja bez pokrića naplaćenih reketom

od dilera i narkića s juga

dodatnog zdravstvenog za pokazivanje

kartice za ekskluzivnu uslugu u bolnici

koja se raspada još od doba austro-ugarske

monarhije

ili za podmazivanje doktora i kao usput

nekoj sestri ubačene dvje, tri hartije

vrijednoga papira...

ulicama više ne hodaju bande iz gradskih četvrti

ulicama ne hodaju skupine

ulicama ne odjekuje smijeh

ulicama hodaju leševi sjajnih očiju

kreme u debelim slojevima i čudesni puderi

uniseks mirisi koji priliče svima

i s kojima smo svi jednaki

ulicama hodaju i jednako samotni

siromašni i sramotni - koji misle da su bogati

iako im iz usne šupljine smrdljivi zadah para zrak

zadah gladi - za svačime...

ulicama hodaju kanibali koji su pojeli ljude

pa sada žderu sami sebe

u panici

od sporog umiranja

u ritmu muzike

koju nitko drugi ne čuje.

vrati me u prošla vremena
kada sam trčala ulicom
skrivala se iza kandelabera
(da bi me mogao pronaći)

ljubila te bez stida od prolaznika
koji se u naš poljubac zagledavaju

vrati me u doba gramofona
tvoje su ruke još dovoljno velike
da mi obujme struk
(a možda i sanjam)

ljubi me u mraku haustora
zgodno je kad nas ismijavaju djeca

jer ih podsjećamo na njih
drži me za ruku
stalno vrati mi miris prošlosti
u sebe sumnjaš a ja znam

da ćeš uspjeti
i ovaj put.

i što kad sanje postanu stvarnost
pa se od velike sreće izgubiš
pa zaboraviš što si ono htio s rukama
i čemu usne služe...
i što, reci mi
s tijelom žene činiti onda kada
se napokon razgoliti pred tvojim očima
i kad u trenu postaneš ponovo uplašeno
dijete - zanijemiš
što činiti, tko biti
ona se čini tako snažnom
ona i nije žena. ona je simbol stvarnosti
o kojoj si se usudio samo sanjati

kroz stoljeća