Da bih bila ja...

JASTUCI

…i večeras ću, baš kao i svakog drugog dana
zagrliti jastuk
i uroniti u njegove mirise… ili su to mirisi tebe
izvučeni iz neke podsvjesne ladice

posloženi kao maramice
natopljene kolonjskom (kakve je znala imati moja baka…)

…bit će to jedna sasvim obična noć
s otvorenim prozorom
promijenjenom posteljinom
zvijezdama i punim mjesecom

možda vatrometom
iz grada (dakle jedino nešto glasnija nego inače…)

…i naravno, na trenutke ćemo je provoditi zajedno
možda se čak i smijati
svatko u svom ambijentu
svatko u svojoj sobi

svatko… sa svojim jastukom…

SRETNA VAM SVIMA BILA

2005.! Voli vas Ida

S prstima željnim tvoje kože, sjest ću ispod
prozora oprana kišom
i gledati kako mi se oko struka zatvara još
jedan god…sa možda, dva tri zareza za
pamćenje
S rastućom željom za bijegom za vrištanjem
neću učiniti ništa
da se pomaknem niti da pokrenem svijet
u suprotnom smjeru, iako vidim da sve
i ja skupa s tim ide kamo mi se ne ide…

Obrasla sam mahovinom ljubavi… i na
nju mirišem
Obećaj mi, da ćeš mi donijeti cvijeće,
s proljećem…

S rukama obavijenim oko sebe... šetam sama ulicama

pod snijegom... koji nije bijel

već raznobojan... obojan svjetlošću blagdanske dekoracije... i škripi pod nogama onako,

kao nekada... kada me istim ovim putevima

vodila tvoja topla ruka...

Djevojčica je vidno promrzla sjedila na zaleđenoj klupi u parku. Male, stisnute usnice bile su plave… Netko joj je sažaljiv, u prolazu dao slanac. Sjedila je smrznuta na smrznutoj klupi dijeleći svoj slanac s promrzlim vrapcima. Mala duša imala je potrebu dijeliti ono malo svoga… samo Bog zna da se tako grijala. Predivna su Božićna jutra u parku. Znali su to Petar i Jelena. Dugo su zajedno. Godinama… cijeli život. Nekad su kao mladi zaljubljeni par fantazirali zajedno ovim stazicama kroz park, i ništa se nije promijenilo… osim lampica, koje se sada postavljaju po sjenici znatno ranije… i njih samih, njihove vanjštine. Sada su dvije bijele glave, ali isto toliko znaju uživati u šetnji u Božićno jutro, koliko su znali i nekada… samo koraci su manje žustri, a o igri lovice oko grmova obučenih u snježne kapute da i ne govorimo… ali se sjećaju toga, oboje… s osmijehom, čavrljajući s istim veseljem. I tu su se sreli. Jedna vesela starost. I jedna tužna mladost. Dvoje vječno zaljubljenih i jedno usamljeno dijete. Stali su, bez riječi i gledali u djevojčicu sa slancem i vrapcima. Tko tu koga grije – pitao se Petar. Pogledali su se, a uvijek su znali što misle. I ovaj put je bilo tako… Prišli su djetetu s osmijesima na staračkim licima. I sjeli pored njega svatko s jedne strane… ni vrapci ih se nisu uplašili. "Dijete, što tu radiš samo?" – upita Jelena. "Čekam" – tiho će dijete… znali su da ne čeka. Vidjelo se da ne čeka… Petar se nasmije i uhvati ledenu ručicu: "E pa dočekala si - nas! A sada zamisli, jer danas je Božić, smiješ zamisliti što god želiš. Ali ja bih volio da zamisliš, da smo ti Jelena i ja, Petar djed i baka i eto da smo došli po tebe… i izvini što si dugo čekala, ali stari smo već i pomalo smotani, usporeni… No zato ćemo sada najprije na neko toplo mjesto da se ugrijemo, recimo vrućim čajem i kolačem, a onda te vodimo k sebi na ručak… može li? Dopuštaš da ti budemo djed i baka Božićnjaci?" Petar je ovo govorio takvim tonom i takvim izrazom fakina na licu, da se djevojčica široko nasmijala i pružila mu i drugu ruku… …jasno, slanac je ostao na klupi… vrapcima… "Neka i njima bude Božić" veselo reče… Ponekad ljudi kukaju kako su sami, usamljeni…. a kad bi se samo sjetili da na nekoj klupi netko čeka… Možda bi im dan i život poprimili neki sasvim novi, drugačiji smisao… SMISAO rekoh, s osmijehom, naravno.

…slijepci volontiraju ulicama moga grada
bez štapova i bez pasa vodiča… hodaju,
izgubljeni u prostoru i vremenu… zadovoljni:
jer imaju svoj grad, svoje mjesto pod suncem

…ne vide, dobrovoljno ispružene ruke onih
koji prose ili traže pomoć, a sve ih je više
u istome gradu, pod istim suncem… ili,
možda oblacima što to sunce kriju.

… grad je postao arenom svetaca koji
mole
… i slijepaca, koji dobrovoljno ne vide
posljednjih volontera koji gradom hode.

PREDBLAGDANSKA

Cijelog prijepodneva slušam kako vrišti kiša
padajući i završavajući put ispod kotača
automobila nekog nervoznog vozača.


Kroz pukotine oko loše ugrađenog prozora,
u moj podrum dopire miris nečijeg neuspjelog
kolača.

Eto, Badnja je večer tu... umorna kao rijetko kada, želim vam svima sretan Božić.

Doživite ga s toplinom u srcu jer to bi Božić trebao biti...

Svima koliko vas ima svako dobro želi Ida. Na žalost, ja nisam više Božićni tip... pa mi nemojte zamjeriti ako večeras zvučim hladnije no ikada...

Život se, naime, ponekad i ružno poigra s nama baš u predbožićno vrijeme... kao da vam Grinch ukrade Božić, jednom, ali zauvijek.

Voli vas Ida

Nebo je bilo plavo… i zrak je bio oštar
tog dana
kada su letjele svinje… visoko

Bila sam na zemlji… čvrsto s dvije noge
samo ponekad gledajući u vis… plašeći se
za vlastitu sigurnost

Jer, znala sam da već tog istog dana
svinje će i pasti…
na nečiju glavu.

Soba lišena topline
u nepoznatom gradu
Još je dan
al' navučene zavjese
šarenih motiva
forsiraju mrak

Ja, sam...
Kao da si od mene otišla

Naslonjač s pogledom
na preveliki krevet
vizija
ti snivaš
a tvoja kosa... tijelo
u panici otvaram oči

Jer osjećam...
Kao da si od mene otišla

I razmišljam o tebi
s čašom u ruci
pred izgašenim TV-om
sa ekrana na mene se smiješi
tvoje lice... oči
Ne znam

Zašto sam...
Kao da si od mene otišla

Odjenimo noć u stihove
i slavimo riječi i njihovu moć
Dodajmo dašak glazbe u pozadinu
baršunastog tona svoga glasa

i putujmo pjesmama kroz neke svoje misli
prošle, sadašnje… buduće

Odjenimo noć u stihove
dajmo zaviriti u svoje oblake
svakome kome su oni potrebni
možda i više nego nama samima

ljubimo stihovima svojim… milujmo duše
koje nitko pomilovao nije godinama, mjesecima, danima…

Odjenimo ovu noć u stihove.

Upravo sam se vratila sa večeri poezije koju sam nazvala po ovoj pjesmi. Održala sam je s prijateljem pjesnikom R. Toljanićem u prekrasnom ambijentu galerije "Toš" u Puntu (Otok Krk)...

Moj način kako svojim sumještanima zaželjeti svako dobro za nadolazeće blagdane.

I evo još sam stigla i ovamo :)

Ne znam da li je to odraz moje ludosti...

ali danas sam željela biti stablo

sa slike umjetnika...

Stablo na osami, iznad mene nebo

ispod mene trava

i jedna ptica... u travi podno moga debla.

Željela sam biti stablo

sa slike koja visi u nekoj dobro posjećenoj

galeriji, u Londonu ili New Yorku

i plaziti jezik znatiželjnicima koji se

u me zagledavaju i o meni razglabaju...

kao da umjetnost nose ispod nokta...

a zaista, pojma nemaju.

Ne znam da li je to odraz moje ludosti...

UPALIT ĆU MALENU SVIJEĆU

Idem... upaliti malenu svijeću
za malenog čovjeka...
moga čovjeka... malena svijeća

mirisat će na vaniliju... poput
tebe, malena čovjeka
moga čovjeka... dok sam te ljubila

Gledat ću njen slabašni plamen
i tiho te dozvati
malenim plamenom... za malenog čovjeka
moga čovjeka

I nasmijat ćeš mi se sa slike
onako,
malenim smiješkom... malenog čovjeka
moga čovjeka

s kojim si se od mene rastao...
i zato idem
Upalit ću malenu svijeću.

                       Tvoja mama

U KUT USANA (...kada te poljubim)

U kut usana... kada te poljubim,
sklopiš oči
a ja zadrhtim
i ljuljuškam se mazno predući
na tvom tijelu ležeći
sa tobom...
... u sebi.

U kut usana... kada te poljubim,
plime su već prošle
al još uživam
i prstima ti ocrtavam lice
obrve, usnice
a ti se smješkaš
podamnom...
i u meni.

I još znakove života daješ
u kut usana... kad te poljubim
pod rukama tvojim
dok vruća treperim...
i pogledam te
zločesto...da me opet poželiš
još umoran...
al ne zadugo

Jer u kut usana... kad te poljubim
pa se tijelom tvojim
vruća promigoljim
a sa tobom...
živim u sebi
ponovo se rijeke k moru pokrenu
i plime opet narastu
kad u kut usana te poljubim
kad te kosama obgrlim

Nestajemo...
... u ludilu
samo nama poznatom...
nestajemo kao dvoje
a jedinkom postajemo...
pssst u kut usana...
kad te poljubim. JA.

Slutim te obasjanog mjesečevom svjetlošću dok šutiš zagledan u žar cigarete koja nestaje... i razmišljaš o slučajnostima i sudbini... Slutim te dok prstima prolaziš kroz kosu tražeći objašnjenja za sva pitanja koja u sebi nosiš... ali nikoga nema da te sasluša niti odgovori... Slutim žar koji nestaje pod cipelom još jedna je cigareta ugašena... a da gotovo nije ni popušena našla se među tvojim prstima tek tako da popuni prazninu koju bi moji prsti popunili u nekom drugom sada koje možda negdje i postoji samo mi to ne znamo... nikada nećemo znati.

 

...onda znači da se u zemlji u kojoj novine izlaze kao dnevno glasilo, zaista ništa pametnog ne događa. No ne bih o tome, već ću u skladu s događajem o kojem bruji Hrvatska već drugi dan postaviti ovdje jednu svoju priču na odgovarajuću temu. Pusa svima:

ZABLUDA ili kako izgubiti sebe

 

I.

"Oh, kako sam obična!" – razmišljala je Klara kritički promatrajući svoj odraz u ogledalu. "Tako suhoparna i neizražajna! I ova kosa, dosadna bez sjaja… Kome bih uopće ja mogla zapeti za oko!?"

Klara je živjela u velikom gradu. Imala je dobar posao – reklo bi se – bila je situirana i slobodna mlada žena. Gledajući sa strane, bila je osoba koja nije imala razloga biti nezadovoljnom. Kako to već obično biva sa takvim osobama, kad već razlozi nezadovoljstvu ne postoje, valja ih izmisliti… tog se ustaljenog pravila držala i Klara.

Iako je bila, gledano očima promatrača, privlačna i atraktivna ženska, što bi rekli frajeri iz kafića preko puta zgrade u kojoj je živjela – komad – ona je stalno pronalazila mane na sebi radi kojih je dnevno barem sat vremena padala u bed.

Tako je počela transformacija…

"Bože!!! Koliko god da listam ove časopise i promatram žene u njima – ne pronalazim niti jednu sa smeđim očima" – grizla je usnice. Sa svakim ugrizom bila je bliže odluci i konačno krenula kupiti leće u boji – iz dućana je izašla zelenooka. Zadovoljna. No ne zadugo.

Kosa boje pijeska loše ističe zelene oči. Već je slijedeće poslijepodne bila žarko crvene boje visoka sjaja. Klara je ponovo bila zadovoljna… dok se nije mimoišla s 1,80 visokom plavušom napumpanih (oh Bože, a što na njoj nije bilo napumpano??) usana, grudi i guzova… sat vremena nakon prolaska koje se još osjećao miris skupa parfema u zraku…

 

II.

 

            "Hej Ivane!" odjednom uzvikne Luka, ispijajući svoje sportsko pivo, ležerno uvaljen u stolici od ratana ispod velikog suncobrana. Ivan ga pogleda podignutih obrva – što je značilo da je registrirao Lukinu potrebu da mu nešto važno priopći.

            "Ma čuj stari", reče Luka značajno, "jesi li primjetio da više nema one zgodne cure iz zgrade preko puta. Znaš o kojoj pričam? Ona za koju smo zadovoljno ustanovljavali da je jedan od rijetkih primjera netaknute, prirodne ženske ljepote… mmmm prava carica među svim ovim lutkama na napuhavanje." Ivan kimne glavom, slegne ramenima i okrene slijedeću stranicu "Playboya".

            Iz zgrade je tog trenutka izašla rasna crvenokosa, zelenooka lutka, napućenih crvenih usana i prkosno stršećih grudi. Ivan i Luka ostali su sat vremena nakon njena prolaska ispred stola za kojim su sjedili zapahnuti mirisom njenog skupog parfema… Ivan je čak podigao pogled sa svog "Playboya" te uzdahom prozborio: "Eto novog primjerka stari – tko će je prvi zbariti!? Hajde opklada u hladno pivo da ti sutra pričam što je još na njoj umjetno…!"

 

Tko, tko sam bila

Jesam li te znala,

ljubila te već nekoć

jahala s tobom konja vrana

poljanama uz rijeku

kroz noć?

 

Tko, tko sam bila

da volim vjetar u kosi

Jesmo li trčali livadama cvjetnim

držeć se za ruke

nagi i bosi

Jesmo li već nekoć bili skupa sretni?

 

Tko, tko sam bila

zašto sam opet te srela

jesam li te i nekoć

ljubila tajno

krala te noću, a da nisam smjela?

Kako objasniti dječaku
u tijelu odrasla čovjeka
da ponekad treba zatvoriti oči
pred bolestima ljudskim kojima nema lijeka.

Kako te naučiti
tebe odrasla derana
da se raduješ saznanju da postoji netko
tebi blizak... ali ne bez mana.

Kako ti poručiti
kojim riječima ti reći
izdigni se dušom svojom,drži se za moju ruku
osjeti je kao oslonac i od svakog budi veći!

 

Da ti do mene nije stalo
niti trunke
baš ni malo
Zar bih te mogla naljutiti
bi li ti mogla dan pokvariti?

Da ti do mene nije stalo
ni u tragovima
ma baš ni malo
Bi li mi pričao, meni se povjeravao,
bi li mi tajne svoje odavao?

Da ti do mene nije stalo
baš iole
ni malo
bih li na poklon dobivala tvoj smijeh
da li bih bila tvoja želja
da li bih bila tvoj grijeh?

Zato imam onaj drugi blog. Ovdje želim samo lijepe stvari... one za dušu... i zato ću i dalje samo u tom stilu!

Kretanje bez zaustavljanja
 Cesta tik uz morsku obalu
Brzina - dovoljna
Glazba za dušu
kratka javljanja - onima koji mare

Vjetar u kosi
Putovati kud mašina nosi.

 

Godina neka Gospodnja, neko mjesto Bog zna gdje...
Ne sjećam se više, ima sila koja nam ne dopušta sjećati se...
Dozvoljava samo slutnje... da smo jedno na drugo upućeni;
nekom iskonskom niti povezani.
Iako se ne sjećamo, ni jedno drugog ni samih sebe. Samo - nešto slutimo.
Ali te se slutnje stidimo - jer... pa to je smiješno.
U ovom vremenu - i... griješno.

A ja, nekako mislim da sam te godine neke, napustila svijet prije tebe
i tu si me izgubio...
Nekako sam ti morala na brzinu otići
i nisam ti uspjela sve što sam trebala i htjela reći...
pa sam i ja zagubila tebe (zato sada ovoliko pričam).

Kakve li nevjerice - i iznenađenja - kad opet smo se sreli.
Još ne vjerujemo da smo to zaista mi. Samo naslućujemo...
Gotovo je smiješno koliko si jedno drugome želimo prikazati sebe u
nekom ozračju sadašnja vremena.
A negdje u nekakvim molekulama i atomima svog praha i pepela...
jedno o drugom znamo već sve...
Ali nam nije dano sjetiti se.
Samo slutimo. I slutnje se stidimo. U mraku.

I zato ti na vrijeme poručujem; jer ako se stvari ciklički ponavljaju, ja ću
vjerojatno ponovo na put prije tebe.
A onda ću te čekati, pa te preklinjem - pronađi me ovaj put NA VRIJEME

 

                                                                                 

GENERACIJO


Generacijo moja, ne mogu više izdržati od ovog osjećaja tebe kao svog osakaćenog tijela… generacijo. Pogledaj, postali smo ljudi, a ni sami ne znamo kada. U jednom trenu vrijeme je stalo, sve je stalo, život je stao… Da, generacijo, život je stao – a vrijeme je brzalo naprijed i vidi nas sada… postali smo karikature.

Ljudi, ni staro ni mlado. Djeca u duši s djecom oko sebe. Beskućnici i nezaposleni. Promašeni. Generacijo… a od nas su, kao mnogo očekivali. I još uvijek očekuju. Zlobnici.

Ti, ti… razmišljaš o načinu na koji bi se riješio ovoga svijeta!? A ne uviđaš koliko je lijep ovaj svijet… a Ti, ženo… ti imaš previše bora i previše djece da bi te zaposlili na mjesto direktorove tajnice, iako se vidi da si bila prekrasna i još bi te se dalo upotrijebiti… pa, hm, o tome bi mogli porazgovarati u četiri oka, ne?

Ti, ti tamo tebe nije volja ni za što! Što si ti uopće stvorio? Tražiš posao a moliš Boga da ga ne pronađeš. Ti si promašeni slučaj čovječe! A ti, debela, tebe više ne treba ni muž ni djeca. Napunila si se celulitom i ode ti karijera… živčana si, nezadovoljna i mrzovoljna.

Ti iz magareće klupe – živiš u snovima. Misliš još uvijek da možeš promijeniti svijet. A ti što hoćeš u zamjenu za tu drvenu nogu – što sad hoćeš? Život je takav čupav i dlakav i eto… nadrljao si igrom slučajnosti, nitko tu nije kriv budi sretan što si ostao živ – idi pa se žali drugu Titu što je bio osmislio zajednicu naroda i narodnosti pa umro čovjek i zajednica propala.

Eh, generacijo nesposobnih i nesnalažljivih… izgubljenih u svemiru. Jesmo li to mi oni mladi ljudi što smo se uvijek smijali, plesali, pjevali u bendovima, svirali? Jesmo li to mi oni sportaši, matematičari i ostali nadareni mladi ljudi? Jesmo li? Generacijo?
Ne.

Nažalost, više nismo. Tu smo gdje upravo jesmo. A nigdje smo. Patimo od sindroma svih koji postoje na ovome svijetu, a najviše od sindroma otuđenosti prvo od samih sebe, a onda i od svih ostalih. Mi smo ljudi koji smo nekada znali pa zaboravili voljeti i sebe i druge – pa kao sada to opet nešto učimo – neuspješno. Mi smo oni koje je preveslalo vrijeme – generacijo.
Mi smo oni na čijim su leđima i na čijoj je mladosti i iz čije je krvi ustala ova zemlja u kojoj smo sada suvišni. Svijet se okreće oko gotovana i Gotovina a najviše oko gotovine a mi nismo ni jedno ni drugo a nemamo treće. I naša će djeca prije postati ljudima jer nama su to vrijeme postajanja zbrisali iz vremenske karte, mi smo preko noći postali ratnici, invalidi, udovice i… bolesnici.

Mi ćemo vječito tražiti nešto a ne znamo ni sami što. Možda jedino da se tješimo činjenicom da onaj tko traži obično i nađe. Pa ti vičem iz petnih žila: Ne daj se – GENERACIJO! S ljubavlju.

 

Kupila sam naočale

ružičastih stakala

i učinila si svijet

ružičastim

Nitko me u tom

poduhvatu

nije mogao spriječiti

Ružičasta stakla

čine mekšim

olovno nebo

veselijim sivilo

kišnog dana

Iza ružičastih naočala

svijet izgleda

gotovo bez mana.

 

Preko kamenja

ispod granja

žuri

voda

čista

bistra

preskače

sve prepreke

obrušava se

bučno

zapjenjena

pa se smiruje

u žuboru

ide

svome moru

SMISAO

 

            Mišljenja sam da je ama baš svaki stvor na ovome svijetu iz nekog određenog razloga. Da je u svakome od nas i od njih sakriven neki smisao…

            To mislim oduvijek, još od djetinjstva i toliko sam vremena provela tražeći svoj smisao. Našla sam ga, tj. došao je sam k meni i vrtio mi se pred očima dok ga nisam prepoznala…

            Meni, na ovome svijetu ima smisla jedino ako dajem od sebe. Nije to davanje materijala to je dijeljenje duše. A kako da dijelim drugima dušu – za to postoji poezija. Pronašla sam smisao u poeziji.

            Sve dok nisam spoznala tu svoju pravu svrhu, u meni je trajala pobuna i košmarno vrijeme, vrtnja u krugu i traganje… pitam se jesam li se uopće poznavala? Ja – sebe.

            Sa spoznajom smisla, navrle su riječi, riječi koje su počele tvoriti stihove i rečenice; riječi koje nose poruke i u kojima je snaga – dotad neznana. Riječi koje samo izlaze bez prestanka i pričaju o meni – i o mom smislu; pune moje baterije.

            A moje biće, moje biće ponovo živi sretno što je pronašlo put dijeljenja svoje duše…

            I nije slučajno, nipošto, došlo niti do jednog susreta u mome životu. Nikome se ja i nitko se meni nije igrom slučaja našao na životnom putu. Meni su trebali oni koji će s radošću primati; a njima sam trebala ja koja ću nesebično dijeliti – komadiće duše. Jer, sebičnost je ono čega sam se oduvijek zgražavala a sebičnost je i ono čemu su mnogi svjedočili… svakodnevno. Sebičnost ubija.

            Odatle stih "Pjesnici su čuđenje u svijetu"… Moram priznati, da sam eto nakon dugog traženja, konačno uhvatila nit ovog stiha i pronikla u ono što je pjesnik čiji stih je, mogao vrtjeti u svojoj glavi u trenu kada ga je pisao.

            Ovo je kao zahvala, zahvala Tebi; ovo je mjesto molitve. Ovo je moj razgovor s Bogom koji mi je podario moć i dar da svaku, svaku misao, svaki nagon, svaki pa i najniži ljudski poriv, svaku svoju želju i svoju nevolju, mogu izdići više, puno više od sirove riječi – riječi bez osjećaja. Ovo je zahvala ovog tijela Njemu – na ovoj duši – duši koja svijetli svjetlo tople boje.

 

Raširena krila galeba
iznad moje glave...
JA sanjam.
Bijela jedra na pučini
u daljini...
SNIVAM san.
Plavo gore,
plavo dolje
sanjam
snivam
MORE.

 Pravi ste! To se odnosi na sve vas i naravno na administratore mojblog.com-a.

Pravi ste, jer reagirate. I pravi ste jer bez primisli (niskih) čak i na naslovnicu mojblog.com-a stavljate linkove na blogere sa drugog blog prostora.

To vas čini velikima. Jer imate smisao i osjećaj za cilj i svrhu što će svakako pregaziti ono konkurentsko-ignorantsko - propagandističko u nama (ljudima).

Martin je savršeno napisao 5 kuna to je jedna kava... a zamislite samo koliko se kuna na dan potroši na glasanje za Big Brother ukućane, ili preslušavanje mobitelom nastavaka omiljenih sapunica, pa na cigarete i svakakve druge gluposti...

Pravi ste, jer će se neka djeca uskoro radovati... jednim dijelom i radi naše pažnje! Hvala

Iza maske dobro uvježbana osmijeha
sakrivam monotoniju svakodnevna življenja
i svu suhoparnost razloga svog postojanja.

Lijepa sam i samosvjesnih koraka
prolazim kroz kordone gladnih muških pogleda
dajući im hranu i sve čari mesa netom izvađena iz leda.

I toliko je očito da sam samo izložbeni primjerak
u vječnoj borbi da među masom sličnih nađem svoje mjesto
gdje će me netko muževan do bola odabrati i podići na prijesto…

s kog će me i srušiti nakon nekog vremena
kad mi se po bedrima počne skupljati patina…
ne mareći za trud uložen u protok zajedničkih godina

Žena zabavljačica, majka i spremačica
kuharica… plodna njiva…i eskort dama za pokazivanja
šarolikom krugu prijatelja za neka posebna zbivanja…

koja su tako rijetka u životu, da je ta svrha sasvim upitna
No vatra u krevetu i njegovateljica umišljena bolesnika
što praznije glave i što bogatija lika

Sakrivena iza dobro uvježbana osmijeha
čarobna u neuhvatljivosti, svježa poput proljeća
spoznajama u kamen pretvorena – žena 21. stoljeća.

Buket poljubaca na krilima leptira
poslat ću tebi
Svežanj nježnih dodira skrivenih u paunovom repu
da ih nitko vidio ne bi
Rukohvat ljubavi uvijek nosim sa sobom
za slučaj da se negdje
susretnem sa tobom!

Naslov mojega večerašnjeg posta jest, poklon od prijateljskog bloga libertas, a kao zahvalu na "najkraćoj ljubavnoj pjesmi" ja ću nastaviti u tom tonu :)

UDVOJE

Sanjajmo…
slušajući šapat kiše
u dugim noćnim satima
Sanjajmo…
to nama tako dobro ide
bolje nego drugima
Sanjaj me…
da ti kradem usne svojima
ljubim osmijeh osmijehom
Sanjam te…
da mi mrsiš kosu prstima
miluješ me pogledom
Sanjajmo…
jer, što nam još preostaje
Sanjajmo…
to nam tako dobro ide
u dvoje

Neke se ideje odmah po rođenju nazovu željama...

Često one jednostavno ne dobiju priliku

Nikada odrasti.

Tada bih bila u centru tvoje pažnje
i ne bi mogao živjeti bez mene.
Na grudima bih nosila nogometaše,
niz trbuh bi mi vozili skijaški spust.
Bedra bi mi bila skakaonice – doduše
dvije mjesto četiri – ali dovoljne…
Na leđima bih imala projekcije akcija
uz poneku erotiku za kasne sate.
Htjela bih biti televizor…
tada bi mogli reći da sam stvorena za te.

Odem

al' se uvijek vratim

kao zločinac na mjesto zločina

mjestu koje smatram svojim

mirom u dugim, pustim,

noćnim satima...

Neki dani dođu...

ne donesu nam baš ništa...

osim, možda pokoje besmisleno pitanje

upućeno samome sebi...

Naravno, ne donesu i odgovor na njega...

To će valjda donijeti

Neki dani... drugi i vjerojatno će

do tada taj odgovor izgubiti

na svojoj važnosti...