Da bih bila ja...

Hladno je

i kiši

Odlučila sam

odjenuti toplu boju bloga...

za promjenu...

oprosti mi

jer,

možda sam se samo umorila

od ,

beskonačnih bajki

ja,

neumorni slušač

i,

upijač za tintu

koja,

je u ovoj priči

samo

sinonim za laži

u

svim meni omiljenim

bojama

prije nego sam se

smračila

ja,

zauvijek a

ti,

oprosti

ako znaš...

Razočarati nas mogu

samo oni

koje iskreno volimo -

- zato razočarenja

bole

Kao bik u horoskopu, unaprijed se izvinjavam što ću ponekad jednostavno planuti i sumanuto mahati rogovima...

Tvrdoglavo pokušavati glavom kroz zid i na opće iznenađnje... uspjeti ga proći (u kakvom će mi tada već stanju biti glava je sekundarna stvar)...

Kao bik u horoskopu, šutjeti ću godinama i natezati svoju rolu filma do krajnjih granica... unaprijed se izvinjavam za sve ono što postanem nakon što rola popusti a film pukne...

Ovo je nikome napisano. Ovo je moj blog i tu švrljam za svoju dušu... onako. Istovremeno zatežući gorespomenutu rolu...

Iz očekivane monotonije

obično nas izvuku

sasvim neočekivane situacije...

One pak ne moraju uvijek biti onakve

kakve bismo si poželjeli.

Besciljna lutanja su

i više nego potrebna

ponekad...

Najčešće se upravo

u njima

najbolje upoznamo.

Koraci...

imaju smisla, samo kad

nekamo vode.

U stisnutoj šaci

kapljica znoja

spojena sa sredinom

kriške crnog kruha

koji traje danima...

       Trčanje u vjetar

       Gledanje u prazno

       Razmišljanje o svemu

       - istovremeno

       Iskakanje iz klišea

       Neki sasvim drugi stil

        - svega

        Piše li mi na čelu da sam

        bila tužno dijete...?

Dođu tako neki dani, kada se čovjek odjednom osjeti nekoristan. I odjednom mu se čini da sve krivo radi i da sve ide u krivom smjeru...

Tome ne mora postojati neki veliki uzrok. Uzrok čak ne mora biti niti realan. Može se raditi o mogućnosti da smo krivo pročitali riječ ... i na temelju iste posložili masu krivih zaključaka u svojoj glavi.

Nastala je odjednom erupcija praznine koja se širi nezaustavljivo... i mi ne možemo ništa... osim, čekati možda samo jednu pravu riječ.

Čekati je... dočekati... ili ne.

Jučer sam željela, silno željela pisati o ljudima koji postoje...

Znam, reći ćete, pa što!?? Naravno da ljudi postoje!

Ali ja sam željela pisati o ljudima koji postoje da bi širili toplinu, o ljudima koje ne morate vidjeti da bi ih znali i da bi osjećali kolika je snaga onoga što nazivamo dobrim, u njima...

To su ljudi s kojima uvijek imate što razgovarati. Ljudi kojima se uvijek radujete i ljudi koje osjećate uz sebe kao da su stalno s vama i vi s njima.

Ljudi koji su podrška i kada nikoga drugoga nema...

Jučer sam željela o tome pisati, ali eto, život je nepredvidiv pa sam ovo napisala danas... a obično, ako odmah ne napišem ono što mislim, ta misao jednostavno ispari...

Stoga sam odlučila danas napisati samo ono što početno djeluje smiješno i nebulozno; a to je da ljudi ipak postoje... Ja :)

       Ne nadaj se! Ne nadaj se vječitim bonacama. Budi jak kao bedem na obali okrenut prema pučini.

            Iza dokona ljeskanja mora što te obljubljuje u svakom trenu možeš naslutiti buduće udarce valova o svoje temelje... vremenom načete. Ni tada ne posustani – budi bedem na obali.

            Jer i iza najžešće oluje, ponovo će sunce zasjati. Iza najtežeg dana, novi dan će svanuti. Nema te tuge iza koje opet neki bljesak neće ti na lice osmijeh izmamiti. Budi bedem na obali.

            U svom vremenu, u svom trajanju proći ćeš čitavu povijest svijeta, grubu i krvavu na svoj osobit i samo svoj način – ali ćeš je proći, neminovno... jer si dio povijesti svijeta

i ti iako si u tom ciklusu svemira samo blješćić mali... ali jesi, ti postojiš, ti si biće – čovjek... početak i kraj, nastanak i završetak... budi svjestan svoje veličine u malom... budi bedem na obali.

Smiju mi se riječi izlazeći iz mene

Smiju mi se jer ne znaju što sam njima htjela reći

Smiju mi se slova koja udaram vrhovima prstiju

Smiju mi se dok padaju tiho po bijelom papiru

I ja se - njima smijem