Da bih bila ja...

sjećaš se
jednom si me pitao što bismo
nas dvoje sa sobom
kad bismo se u trenutku našli
zajedno
tu

jedno drugim razbili bi zidove
rekoh bez razmišljanja
gledajuć te kako ulaziš kroz
vrata moje prazne sobe budna
a u snu

neću ti više pričati o ljubavi
ljubavi, neka bude po tvom
imena su naša možda i znala samo strast
jer konačno, i zidovi su

samo zidovima ostali.

vjeruj mi
ponekad je i šalica vruće kave
dovoljna da ti dan postane
čaroban

i nije slučajno da je kava baš tog dana
poslužena u onoj već isluženoj
koju čuvaš još od djetinjstva
ili ti je od nekog dragog srcem darovana

a znam,
o, jako dobro znam da dana ima
kad ti ni glazba uhu ne godi
o njega zapinje, ne štima

i nije slučajno da baš tada zasvira
pjesma koju smo našom zvali
iz nekog blesavog razloga i sada
iako nas već dugo nema, 

pjesma je zauvijek našom ostala
pa nam ne da mira

u inat nam svira

baš kad ne treba.

zvonjava u podne razlijeva se tišinom pustih ulica. nema koraka.

ni osmijeha. nema žamora.
malena, kamena kuća, ugostila je davno nezgrapni
drveni stol. masivni. i dvije klupe sjede za njim. prazne.
na čelu stola, međutim, dvije hrapave, drhtave ruke, lome kruh. starački. tiho.

i čaša je na stolu.

u čaši nije vino.
u čaši je more...
kruh i sol.

pa
ne bih mogla reći da je
danas bio moj dan

danas sam zapinjala
za svaku istaku na zidu
svaku kvaku na vratima
čavao koji nije zakucan
do kraja...

danas nisam mogla
sabrati misli
razložiti ideje
doći do izražaja...

a ti si sebi dozvolio
o meni danas ovisiti
budalo moja mala
pa još možemo samo zaključiti

kako ovo nije bio naš
dan
definitivno.

u deset ću leći
i tad me ne pitaj ništa
samo pokloni mi
mrak
a u njemu osmijeh
lak
onaj s početka priče
o nama

u deset ću leći
slušat ću tvoj televizor
kroz zidove
možda se vratiti
u neka prošla vremena
a možda glavu uvući
pod jastuk
da ga ne čujem
i vjerojatno ću zaspati
prije nego mi se pridružiš 

a ujutro kad se probudim
zadovoljno ću se protegnuti
i sama popiti
prvu jutarnju kavu u tišini

koja mi sve više odgovara.

daj mi udahnuti širinu
tvoga pogleda
dubinu tvojih misli
otvorenost tvoje duše
omirisat bih htjela
tvoje večeri usamljene
uramiti tvoje stihove
na svojim usnama
pjevati riječi

s tvojih trepavica
kapnule na papir

a ne znam tko si
pjesniče!

pričekaj
ako za to imaš
živaca
moram -
ne poput ostalih žena
izgubiti podosta vremena
na uljepšavanje
izvan domašaja tvoga
pogleda -

razgrnuti
ove guste mračne
teške zavjese
mraka na očima
palog u neravnopravnoj
borbi istina i laži
prije ne mnogo godina
i ostalog
ležati

pričekaj, kažem
ako imaš živaca
možda si
baš ti zaslužan
za moj osmijeh
sebi u
ogledalu
poslije dugog
vremena

ako ti se čini da u meni
nema više onog tračka
ludosti
radi kojeg si me volio
... tri točkice
stvaraju napetost u
očekivanju nastavka
kao kad na kraju serije
hladno napišu
"nastavlja se..."
baš u napetom trenutku

i ako misliš da slijedi
kuknjava u stilu...
nisi se prevario
moja je ludost umrla
kad si me ostavio
varaš se
možda je to bila želja
mužjaka, kad ostavi
ženku, ona umire

da na filmovima iz
sredine prošlog
stoljeća
kasnije bojanima
radi jačeg dojma
gledateljstva
iz kojega ti
sa partera
treći red sjedalo
tridesetitri

šaljem poljubac

zavirujem kroz paralele
sa svog prozora

i sve što vidim su
meridijani na njemu

koje ispisala je kiša
uz glasni vrisak u padu

svom težinom
na tlo terase koja umre

svake jeseni
iznova

straši me količina
betona
i asfalta
koju ljudi svakodnevno
troše
umjesto ptica
budi me mješalica
u koju je slučajno
zidaru bez imena
upala žlica

kojom te neće nahraniti.

tako smo divno
zakrpali udarne rupe
i tako su nam fino
ljepljive ulice
po kojima se djeca
igraju lovice
i mnogi se drugi
igraju lovice
mačori i mačkice
psi i kujice
i poneki odrasli
što se zovu ljudi

ali puno rjeđe

dobra djeca
isprobavaju kolica
koja su dobila
radi petica il
jedinica
to je već odavno
izgubilo na važnosti
time se već odavno
ništa ne mjeri
a ja živim u vjeri
da ću do mora sići

i pri tom
ne zgaziti ni u čiji
hračak
ne hvala
to bi bilo zaista
previše za mene
iako je isti
samo jedna od vrlo
rijetkih
pojava koje se još

zelene.
...

hipnotizirala me samo
jedna tvoja
slučajna misao

tek naslućena
u maloj iskri u
oku

koja se prebrzo
ugasila
da bi dala povoda

nečem suštinski bitnijem
od puke hipnoze
nečem poput vjere

u tebe

suptilnim riječima
biranim iz
vlastitog rječnika za
osobite prilike
tkaš ljepljivu mrežu
pauka
za mene

osmijeh ti zvuči
poput implantata
silom uguranog
u tvoju upitnu osobnost
sumnjivih namjera
i sklonost frazama
koje na
smolu mirišu

pa da krenem
k tebi ususret
pa da ti pružim ruke
pa da ti otvoram dušu

pa da te volim

neću

da li je moguće
upakirati misao u
stih
i ostaviti ga ujutro
pred tvojim vratima
poput mirisa naranče
s juga
bi li ga primijetio
ili bi ti pogled s tla
u koje uvijek gledaš
skrenuo lepet neke
ptice
koja se sasvim slučajno
zatekla baš u krošnji
drveta
usred tvojeg dvorišta

a koja te
za razliku od stiha
već na sasvim nekog drugog
podsjeća

zgrabila sam sekundu u preletu
nad mojim tjemenom

i spremila je u lijevi džep košulje
blizu srca da me čuva

od urokljivih pogleda i misli
poput češlja iz nečijih običaja

koji vuku korijenje iz davno
minulih vremena

u kojima još nisu znali
kako se i sekunda dohvatiti može

štošta nisu znali
a opet bi... usnuli s

osmijehom

... pitam te. ne neću ponavljati stihove
nekoć popularne dječje pjesmice...

KAD SI SRETAN ČOVJEČE??

imaš zagarantirano pravo na život. da
na život, a to je bitno drukčije nego  životarenje

KAD SI SRETAN ČOVJEČE??

imaš pravo na rad, rad koji te oplemenjuje
dostojanstvo međutim sakupljaš kao tuđe mrvice

KAD SI SRETAN ČOVJEČE??

imaš pravo na slobodu misli i govora a da te mrak ne pojede
tu slobodu, čini mi se, malo tko razumije

KAD SI SRETAN ČOVJEČE??

imaš pravo gledati tuđe televizijske programe s kojih ti stranac prodaje škart tako što reklamom vrijeđa te

JESI SRETAN ČOVJEČE??

imaš li već novi mobitel za kunu plus pe-de-ve
i ugovor za tarifni model po mjeri zapada i tržišne ekonomije

JESI SRETAN ČOVJEČE??

do kada ćeš plaćati račune u kojima je najmanja stavka iskaz tvoje realne potrošnje a sve su drugo muda prodana za bubrege

BUDI SRETAN ČOVJEČE??

vjeruješ im kad ti govore da ćeš biti vlasnik sretne žene ako je čim više da budem nježna pa kažem dodiruješ

UKLJUČI MOZAK ČOVJEČE

mislim da sve žene kao i mene ništa ne iritira jače nego prcanje

U ZDRAV MOZAK ČOVJEČE

i mislim da nas sve manje zanima komad hladetine a sve više brinemo za NAŠE potomke

SAMO ČOVJEČE

možda je vrijeme da im jednom po jednom ali svima jasno i zauvijek kažemo

NE! NISTE NAM ZA OVO ODUZELI GODINE!

ili si priznajmo da smo ništa drugo do

... obrve spojene u mislilačkom zanosu
iznad zabrinutih očiju kojima ne uspijevaš

sakriti nervozu, čemu...

...dan zakinut za osmijehe, usporeni krvotok
isušene kaljuže u koju pretvoren ti je život

mimo tvoje volje, čemu...

kad i ovaj sat, i ovaj dan i cijeli tvoj vijek
ma što ti se činilo, samo je bljesak

samo kap, trenutak tek

čemu...
ga preozbiljno shvaćaš?

SVE MI SE NEKAKO ČINI, DA NE BIH PONAVLJALA OVO ISKUSTVO

pitaš me čime se bavim...

umiranjem od rođenja

ali to nije nikakva ekskluzivna izjava

naime istim se poslom  svatko bavi

svatko

tko rođen

uspije biti ...

pa onda... šutnjom

kombiniranom s promatranjem

eto to je nešto u čemu baš

uživam i što me određuje, ali

izaziva određene popratne pojave

kakva je recimo,

dizanje revolucije u sebi

što je vrlo mučaljiva disciplina

koja izaziva jutarnje

podnevne i večernje mučnine

kao i nedostatak sna...

bavim se dakle samodestruktivnim

akcijama

iako nisam rođena u znaku

Škorpiona

živim svakodnevicu u znaku šunda

opstruiram dnevno upijanje vijesti

u organizam

bojkotiram stvarnost

bježim u stihove

i plašim se za sudbinu još

nerođene djece...

i moguće reinkarnacije.

S LJUBAVLJU SVIMA VAMA KOJI PRATITE VEĆ GOTOVO DVIJE GODINE BLOG "DA BIH BILA JA..."

                                     Elfrida Matuč-Mahulja

gledam, cijela se frka digla

oko pedera u ova nova

moderna vremena

neka mi oproste što se koristim

zastarjelom terminologijom

generacije zagubljene

negdje između šuma

i gora sred pušaka bajoneta -

ja zaista ne bih nikoga htjela

uvrijediti, samo ne vidim

mjesta engleskim riječima

u hrvatskoj poeziji,

niti je ova pjesma homoseksualno

orijentirana...

da li je pjesma uopće?

samo sam htjela primijetiti

kako je vjerojatno

pederu s muškarcem puno lakše

dijeliti istu tipkovnicu

s obzirom na jednaku anatomiju,

osjećam da ne razumijete

zapravo vaš želim pitati

morate li baš uvijek imati

ruku u gaćama!??...

većina vas recimo ne voli mačke

jer one ostavljaju dlake

posvuda!

ne idu me stihovi o ljubavi

da bi se pisali

trebalo bi poznavati ljubav

osobno

a sve mi se čini da nas još

nitko nije upoznao

bojim se da i neće

sve su to samo neke njene

sestre

i sve joj previše nalikuju

s kojima sam kraj mora

na šljunku

pjevala mjesecu

za nekih toplih noći

kad još nisam imala

ove duboke usjeke na rubovima

usana

koje ne dobiješ od osmijeha

ne ide me

pisati o ljubavi

jer sve mi se čini

ako sam je i davala

nikada nije bila shvaćena

nikada razumljiva

nikada uzvraćena

od mene se uvijek očekivala

samo šutnja

pri zdravim očima

pa što još mogu

do izgraditi zid golemi

hladan

zid kao štit

od gledanja za tobom

kako živneš čim za sobom

vrata zatvoriš

i kreneš u meni nepoznato-

-poznatom pravcu

bezbrige

brige ostavljaš meni

zapravo i ne znaš za njih

od mene se očekuje

šutnja

a ti ne pitaš ono na što

ne želiš odgovore

i sve moje ljubavne pjesme

su kao ćorci ispucane u prazno

samoobrana od ispraznosti

kojom si me napunio do vrha

bijeg od tuposti

kojom si me obogatio

svojim interesom

za sve

što se mene ne tiče

svojim interesom ni za što

što od mene potiče

i što mi onda preostaje

nego gradnja zida

previsokog za tebe

previsokog za mene

pa možda svatko

na svojoj strani

nekim postane.

...da, dočekat ću te kao i uvijek
neraspoložena
upravo na ovom istom mjestu
koje si za mene odabrao
sam
...i možda ćeš željeti ignorirati
vlastito znanje o riječima
koje te čekaju
ali one tada postaju glasne
pretvaraju se u glavobolju
kojom započinješ dan
...ipak, reći ćeš, bolje da je
pozdravim
pa makar i nekom izlizanom frazom
toliko sam to puta
ponovio s uspjehom rutinskog posla
za tokarskim strojem
...pitat ćeš me kao i uvijek
kako sam danas i kakvo je vrijeme
ne sluteći
kako sam ovdje a sve sam dalje
i kako sam sve naše zajedničke
snove odradila sama bez tebe
...prošetala sam kroz sve parkove
vidjela što se vidjeti mora
pohvatala pogledom sve oblake
i trčala za šeširima jašući na vjetru
probala kulinarske specijalitete
posjetila sve dogovorene lokalitete

i ostala ovdje na istom mjestu
koje si za mene ti odabrao
kako bi mi imao gdje
zaželjeti laku noć.

zamijenili smo uloge

ne znam kako se to

i kada desilo

feminizirane krupne

oči

pune ti se suzama

jezerima

što ostavljaju slani

trag na tvojim

obrazima

(znam

nekad sam te voljela

liznuti

po tragovima

u tragovima)

nezainteresirano čitam

najnovije društveno-političke

špageti-vestern novosti

od kojih su mi i prsti i duša

olovni i crni

kroz debela stakla

načoala za čitanje

ne primjećujem

da smo zamijenili uloge

i da su jezera

u tvojim očima

gorkom

rijekom

postala

nemaš vremena pogledati me

u oči

previše si zaokupljen smišljanjem

istina

koje ćeš mi prezentirati

vješto

i pri tom ti nos neće postati veći

iako

u te istine ni sam ne vjeruješ

ali

uvjerio si sebe u svoje laži

vješto

i pri tom ti nos nije postao duži

a pogled

si od svojega zaklonio tamnim

i skupim

sunčanim naočalama

koje

ni noću ne skidaš

tobože

radi glavobolje

s kojom

se umjesto tebe ja

svakodnevno

borim.