Da bih bila ja...

Danas je dan obilježen bijelom
s malo baby plave
ostale u zraku
oko mene zauvijek
I ja ga slažem kao slagalicu
u dvije boje...
al' on se složiti ne da i ne može

...nikada više.

I sve je nekako prazno... tiho
I sve je živo a neživo...kad te nema

I okreće se svijet i dalje, al' tiše
Život ide dalje... al' kao da ne diše...
kad te nema

Glazba je glazbom ostala, no ne čuje se više
I boje su boje ali ne nose poruke
Sasvim je svejedno dal' dan je ili noć
kad te nema

kad nema tebe.

Sivilo nedjelje
gladno guta osmijehe
zaostale u magli
nad morem
razmičem zavjese
ne vidim borove
ni ptice u letu
samo veliko ništa
stoji pred kućom
a mi šutimo u njoj...
prstima prebireš
žice od gitare, nježno
tiha glazba
ispunjava nam dom
na obali
uronjenoj u ništa
koje i dalje stoji
pred kućom
i čeka...
moj slijedeći potez
slušam tvoje note
ustajem
smiješim se
još jednom pogledam
kroz prozor ni u što
i jednim trzajem
navlačim
debele
neprovidne
zavjese...
tvoja glazba prestaje...

Trebala bih biti malena...
u svijetu plastičnih lutaka
ukočena pogleda i savršenih proporcija.

I nemati svoje,
već mišljenje dekoratera izloga...
on zna kako zadiviti prolaznike
s druge strane staklena zida.

Žao mi je,
meni se ne može mijenjati periku,
u skladu s godišnjim dobima
niti trenutnim trendom...

Nisam ni s jedne strane izloga
prolazim nekim sasvim desetim ulicama
ili trčim livadama... bosonoga.

S vjetrom, u leđima.

Svoje večeri plavog ugođaja,
volim podijeliti s tobom
jer u njima znaš jednako uživati
Pričam ti... dugo ti pričam
i samo za tebe mirišim
lavandom
Ti voliš plave mirise

Svoje mirne večeri u plavim tonovima,
dijelim s tobom
Pričam ti ... dugo ti o njima pričam,
svojom samo za tebe
razumljivom

Tišinom

...a možda da ti pošaljem
tople dlanove
raširene na tvojim leđima
rasplesane kožom
koja se ježi pod njima...?
I svoj vreli dah
u dnu trbuha...
da te budnim sačuvam...

za nas

Smiješno je
al' i pomalo zastrašujuće
ovo kako osjećam
da mi nedostaješ
sa svojim šturim riječima
koje puno govore
neizgovorenim retcima
misaonim šutnjama
s kojima si prisutan
na drugoj strani moje dnevne slagalice
onoj strani, kojoj ne vidim lice. 

Uspio si, valjda, pronaći mir
u krevetu meku
ili naslonjaču... zamišljam da je
kraj prozora
a krasno bi bilo da je prozor
s pogledom na rijeku

Ne zamjeri
što previše razmišljam
o tebi

Valjda se u mene jesen
uvukla
tvojim mirisom

Dušu svoju osjećam plavo.

Iako već odavno nisam dijete,
još me ponekad netko nazove suncem
izlijevajući tako u nju malo žute...

Duša mi tada livadom postaje
prepunom malih bijelih cvjetova

napojena ljubavlju.

Pričam ti
o svojim željama
o svemu što me oduševljava
što me čini sretnom...

Pričam ti
o svojim slabostima, grijesima
i svemu što me čini prizemnom...
poput ostalih

Pričam ti...
možda me uvijek i
ne razumiješ najbolje...
možda te i preplašim nekim svojim riječima

Zato reci mi
kad bude vrijeme
da ušutim
i da prestanem ti pričati... satima

Treba li ti komadić neba?
Poslat ću ga pismom - ako treba

Trebaš li kaplju moga plavog mora?
Osobno bih je na dlanu nosila
Hrabro preprekama prkosila
I s osmijehom je sa svoga
spustila na tvoj dlan...
moga mora žedan.

dlan ispružen pred sobom
kao ogledalo
s kojeg je staklo otpalo
(i vjerojatno se razbilo u tisuće komadića
koji sada vrebaju na moje stopalo)

trenutak nepažnje
dovoljan da zaustavi srce
koje je samo tren prije kucalo
da bi se nestalo...

trenutak u kome ogledala prestaju
biti važna...
i zato ih već po navici, prekrivaju...

crnom maramom.

Dopusti mi da ti se večeras
predstavim veseljem

i pusti da moj smijeh
svojom zvonjavom
preplaši ptice
i da se odbija o zidove
koje su ljudi usred sebe podigli
ne znajuć' što rade...

Dopusti mi da se klanjam večeras
do poda karikirajući sama sebe

kao klaun s nacrtanim osmijehom
od uha do uha
nakon što je završio točku
nasmijavanja publike
i spreman je skinuti šminku

Dopusti mi večeras da ti se
predstavim veseljem

jer u meni cijelo vrijeme spava jedno
nestašno dijete
i samo ponekad se probudi
...

ima zvijezde u očima.

u nastavku ću vam ostaviti pjesmu, koju sam već možda i ostavljala (tko bi se više sjetio... dugo sam već tu).
Međutim, eto imam razlog za to (možebitno) ponavljanje. Naime ovo je naslovna pjesma, moje nove zbirke koja samo što nije krenula u tisak i što se pravim ozbiljna JEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!

UGRIZ PROLJEĆA

S ugrizom novog proljeća, uvijek se misli rastrče padinama moga unutarnjeg bića
I kao da je svako proljeće korak dalje ili novi odmak od besmisli u koje sam vjerovala
Svakim novim proljećem u meni se digne bura koju glasno odšutim zatamnjena pogleda
A onda u šutnji sve to nekako u vihoru prođe i sve ponovo postane kolotečina.

I uvijek nanovo ugasim svjetlo novih spoznaja i prizovem polumrak svoga maštanja
Otvorim prozore i vrata u predvorje duše pa zakoračim smjelo na svoje livade snova
Bosonoga potrčim mekim brežuljcima posutim crvenilom i mirisom makova
I izgubim se u ljepoti ne mareći za vrijeme ni za prve znakove vlastita starenja.

Na poljanama svojim slobodnom se osjećam i sa cvijećem plešem kao kći vjetrova
I nekako me uvijek ondje pronađeš, diviš mi se neko vrijeme, k sebi me dozoveš
Krenem koracima lakim praćena lepršanjem svojih haljina; pružim ti ruke, ti me povedeš
Pa šetamo obalama rijeke naših zajedničkih sanjarenja, rijeke što je naše livade povezala.

Ljubimo se i predajemo jedno drugom u tom bezvremenskom prostoru svoga postojanja
Volimo se i nepregledne su ravnice i pučine našeg međusobnog darivanja
Načine tražimo kojima dati ćemo jedno drugom i više nego je ljudskom umu dostupno
Livade snova naše su utočište koje ljubomorno od pogleda znatiželjnih čuvamo.

Prolazit će proljeća, i svako će nas nanovo gristi i ujedati nam duše meke
I mijenjat će se likovi naši u slikarskim tehnikama odrastanja dvoje ljudi
No svakim će proljećem livade rijekom odvojene biti sve bliže, sve manje daleke
I kad rijeka potok postane, pa bilo to i pred naše smiraje, mi uzet ćemo što nam život nudi.