Da bih bila ja...

...sjedim ovdje i razmišljam već neko vrijeme. Posjetila sam razne blogove raznih blogera koje imam na linkovima na svom Big Blogu kojega i dalje (naravno, kad je to moguće) pokušavam održavati živim...

Doduše, svako malo mi poubijaju po par datuma, izbrišu se postovi, ili komentari, ili i jedno i drugo... pa se čovjek počne pitati čemu to uopće...

Ne pišem dnevnik. Iako to možda i jest svojevrsni dnevnik. Pišem poeziju. Netko je i čita. Netko ima i moje zbirke... Nekome se sviđa. Nekome ne. Netko se osjeti pozvanim da me dira iako ja ne diram nikoga - niti mi je to namjera. Netko me dođe provocirati iz valjda neke vrste jala ili zavisti ili čisto da bi na sebe skrenuo pozornost.

Netko misli da me poznaje. Netko bi me želio upoznati. Netko drugi ne.

Napišem sve, a ne napišem ništa. Napisano treba znati čitati. Neki znaju. Većina ne. Neki su roblje niskih zadovoljstava pa u svakoj riječi traže nož kojim bi me tranžirali.

Nisam meso.

Nisam nikada ni bila. Iako puno mesa hoda ulicama. I smije se.

Ja se smijem ponekad. Kada imam razloga. Ne volim ljude koji tvrde da vole ljude jer ti - baš ti ljudi nemaju pojma što znači voljeti ljude. I oni su većina. Zato ja ne volim ljude. Zašto bi!?

Volim pojedince. Neki to zaslužuju. Neki ne. Vjerojatno to misle i neki koji vole mene.

Mnogo sam toga ovdje nadrobila. Vjerojatno i previše... ljudima koji vole čitati. I ovo će netko razumijeti - netko ne. U biti. Razumijet će svatko - ali na svoj način. O mome bi se već dalo voditi duge i mučne rasprave... na različitim lokacijama.

I znate što!?

Sluša mi se BOA. To je moj izbor za ovu noć.

...a kako da ti zahvalim na ovom osmijehu koji se nakon dugo vremena, na moje lice vratio...!?

...i kako da ti pružim ruku pa da me povedeš - na naše mjesto... ništa veliko, ništa sjajno... ali toplo, s puno sunca

... i naše... sama nama znano.

...a kako da ti zahvalim što si uvijek uz mene, a zaista, daleko... predaleko... kako da ti zahvalim što si umio ostati čovjekom

... bez obzira na sve što te u životu pratilo...

...kako anđele?

...ovom pjesmom nespretnom.

Oženjen. Reda radi... i imidža ozbiljna čovjeka. Ženom, naravno. Koju bira. Povodeći se narodnim predanjima. Onima što se prenose - na koljeno s koljena.

Zaljubljen. Do ušiju. Sam u sebe i visuljak koga nosi među nogama. Prepadnut. Na smrt. Brzinom pojave sjedina... i dolaskom vremena u kome se još jedino povećava dioptirija.

Opsjednut. Snobovskom potrebom imanja. Imanja u smislu posjedovanja. Stvari, žena.. naročito žena.

Umjetnik. U vještini iskrivljavanja činjenica. Prepričavanju neizdogađanih događaja. Veličanju svojih poduhvata... koji da su se i zbili; nisu vrijedni spomena.

U stvarnosti smrtnik. Čovjek bez zadovoljstva življenja. Mala, neprimjetna točkica u prostranstvu svemira. Mozga premala kapaciteta za pohranu i snalaženje u svim lažima koje neprestano smišlja. To je već profesionalna deformacija.

Bijeda duha u ljudsko tijelo uobličena. Okvir bez slike... slika se mijenja prema trenutačnim dnevnim potrebama. U igri je zakon tržišta.

Hiperemotivac negiranih emocija. Ego s očima i jezikom prljavih namjera. Dno dna na ljestvici karaktera.

Ostarjeli vječni mladić vrlo slobodnih svjetonazora (kada su u pitanju granice i slobode isključivo osobna ponašanja)... Ljubavnik visokih dometa po vlastitom mišljenju - iako su ti dometi stvar nečije tuđe procjene i mišljenja.

Nepredvidivi ljubitelj mnogo žena, koje ljube samo i isključivo njega. U svakom drugom slučaju u blokić pored njihova imena, upisuje opasku: "Vanbračna nevjera!"

I to kažnjava. Oduzimanjem svojega teško stečenog povjerenja... i još jednom u nizu:

Promjenom slike unutar crvotočna okvira.

                      UN Altra ME

Evo me, natrag nakon vrlo uzbudljivog tjedna. Nakon pet dana Dalmacije, vremenskih pogoda i nepogoda, nakon jednog vjenčanja po buri i minus temperaturama, malo đuskanja, puno ića i pića :)...

Vjerojatno od danas (a prespavala sam gotovo cijeli dan) vraćamo se u onaj ustaljeni redoslijed... kako reče jedan moj "prijatel": "Život ide dalje..."

I'm agree. Sjetila sam se da i ja,

imam život. I to svoj. Vlastiti.

So, 'ajdmo vidjeti što se u njemu još dade napraviti :)) i eventualno, popraviti!

Ovdje vidim puno novosti. Naročito u broju novih blogova, novih - starih blogera. Mojih omiljenih i sa drugog servera. (Color - ovo je za tebe!).

Pusa svima! Čitamo se večeras. Ponoćni, drago mi je što sam ti ukrala, ali i poklonila ružu :))! Zaslužuješ je!

Sanjaš kako ideš pored mene... i dosanjaš. A onda se izgubiš, u hlačama... u gaćama, u mojem osmijehu... i učiniš mi pogled hladnim.

Sanjaš kako slušam tvoje pričanje... i dosanjaš. A onda pljuneš sam sebi među usne, pa na cipele... i poližeš. Skupa s izmetom na kojega si malo prije zagazio...

nisi primjetio.

Ja jesam. Već odavno.

Tko zna što još na me čeka, u prikrajku iz mašte lovočuvara

u šumi u kojoj su nekada živjela bića...

dok u nju nisu zašli

krivolovci.

...a ja sam sanjala ruke...

Pa i nisu ruke toliko važne, koliko činjenica da sam imala san... i zvala ga tvojim imenom.

Bože!Kako naivno...

                 Šibenik, 24.01.2005.

Imala sam ljubav, ali ljubav nije imala mene... nije me imati htjela...

I nježne sam ruke imala, pogled koji ljubi... puno sam riječi imala za ljubav koja me nije voljela...

Imala sam ljubav, i ljubav je i meni konačno nešto dala...

Pepeo svega u što sam vjerovala... zato joj, eto za rastanak, hvala.

Neko ću vrijeme biti odsutna; ostavljam samo ovo što sam od prijatelja dobila mailom. Crtica za razmišljanje

Neki covjek sjedio je sa mnom u istom odjeljku vlaka. Na svakoj je stanici ustajao i zabrinuto pogledavao kroz prozor, promrmljao bi naziv stanice i opet sjeo uzdisuci.
Nakon cetiri-pet stanica, najblizi suputnik upita ga zabrinut: "Nesto nije u redu?
Cini mi se da ste jako uznemireni."
Covjek ga pogleda i rece: "Pravo da vam kazem, odavno sam trebao promijeniti vlak, jer idem u pogresnom smjeru, ali ovdje je toplo i dobro se osjecam...".

... Toplo vas pozdravljam! Hvala svima koji me pratite, vratit ću se. Uskoro

SAMO SAM ŽICA S TVOJE HARFE OTPALA
 

Sada te mogu poljubiti,
mogu se skinuti i izmamiti ti u rukama želju.
Da me diraju...
Uživati prepuštena, onako kako znam...
Ona sam koja prolazi kroz zidove
da bi ostavila pečat svojih usana tamo gdje si najranjiviji
i da te na trenutak sakrije od svijeta u svoje ostvarene snove,
Koja te s prvim zrakama jutra dolazi krišom ljubiti
a nestaje tvojim i buđenjem sunca kad rodi se dan…
Ona sam koju je uvijek moguće dozvati,
koja ne može nestati jer davno je nestala…
samo sam žica koja je negdje nekada
upravo s tvoje harfe otpala

Jednostavno imam potrebu, uputiti molbu svima da počnu uvažavati raznolikosti, s obzirom da neuvažavanje istih nikoga, nikada nije na nešto dobro dovelo. Koristim ovaj prostor za ono za što sam ga ja zamislila koristiti. Nikome ne ostavljam u komentarima pozive da dođu posjetiti moj blog.

Što se mene tiče, komentari ne trebaju ni postojati. Jer se, previše često, koriste u duhu demokracije shvaćene na naš balkanski način.

Dakle, kome se ovdje sviđa, dolazit će ovamo i pratit će što se na ovom blogu događa. Kome se ne sviđa, nikad mi neće biti jasno zašto ovamo dolazi. Ne idem na blogove koji mi se ne sviđaju. Ne "komentiram" tekstove koji mi se ne sviđaju.

Dakle nisam na prosječnoj "razini". Neka sam ispod tog prosjeka. Radije ću ostati tako "ispod crte". Vjerojatno sam prestara za određena sranja. To će oni s "razinom" shvatiti kada i oni malo ostaraju...

So, najljepše molim da mi se ne zagađuje blog. Kome se ne sviđa, nema što na njemu tražiti. Ovo nije chat, ni forum. Ovo je moj blog.

Hvala. 

Kako ne bih ni trenutka više vrijeđala pobožnu koludricu kojoj je zasmetala moja fotografija neprikladnog karaktera... ja sam:

1. Ispovijedila sve svoje grijehe vezane uz tu fotografiju

2. Posjetila njezin bogobojazni, teološko-duhovni i nadasve vjeroobrazovni blog i pred njim izmolila 5 Očenaša i 3 Zdravamarije

3. Promijenila sliku kako više ne bih vrijeđala moralne svjetonazore navedene koludrice i svekolikog vrlo sramežljivog pučanstva koje se ovuda šeta...

Za koludricu je i ova fotografija previše j...zovna pa sam sad Narcisa. Ok... Svuda sam nešto, pa što ne bih bila ovdje Narcisa!

Mislim da ima neka pjesma koja ide cca: "Odrasti djevojčice..."

;) Pusa

Dobro jutro. Provedoh jednu ugodnu večer u društvu... i sada s malo previše žlahtine u sebi nisam u stanju mozgati.

Osim toga, čitavo mi se vrijeme vrti jedan stari refren "Pilota" u glavi... da li ga se tko još sjeća...

NE ZNAM KAKO DA POBJEGNEM OD SNA I NE ZNAM DA L' TE ITKO VOLI KAO JA I NE BI OVA NOĆ TAKO BOLJELA - DA ME NISI VOLJELA...

Kako neke stvari ostanu pohranjene u podsvijesti, i onda nam se u jednom trenutku ponovo vrate, vraćajući u sjećanje i neke prošle sate...

PROPUŠTENO

E.M.M. "Vidici i mrakovi"

Volim ljiljane... bit će da je to veza između svibnja, tebe i mene... uokvirena tajnama, koje čak ni mi ne znamo...

iako smo njihovi tvorci.

Optužit ćeš me, da sam ti, postavši ti ženom sputala tvoju slobodu... Koliko si sebičan, i ne pada ti napamet da sam prije tebe i ja bila

slobodna...

Htjela sam plavu kišu. Pozvala majstore i rekla im da mi ugrade plave prozore. Živimo na cudnome mjestu gdje svatko namece svoju volju... moje želje nisu bitne.

Dobila sam zelene prozore. 

Nocu izlaziš... krišom, iz svojega tijela. Da bi je gledao, dok pjeva glasom andela u baru koji je samo vanjska fasada staromodnog jeftinog bordela...

Vracaš se brišuci suze, jer dekolte kojim si opijen krije srce rascijepljeno na dva dijela...

Hodam u snu... uvijek je isti, dolazim pred staklena vrata koja ne mogu otvoriti... Staklo a ja ne vidim što je s druge strane zagonetnih vrata... Na koncu se probudim. Tek budna znam... iza staklenih vrata je...

ništavilo

S radija je svirao evergreen... "Tea for Two..." i sad mi se vrti u podsvjesti. Moja šalica čaja razrezanog poput pizze na mnogo komadića... i ja.

Sama, naravno.

Rekao si da sam tvoja carica... a onda navukao The Belt of the Power i pokušao vladati mnome... Morala sam ga raskopčati...

Da vidim jesi li me dostojan.

Možda si i htio premostiti stvarnost

miješajući kamen i željezo

ponad bujice mašte... možda sam

i ja htjela... jesam.

No pomalo postaje sve jasnije

da građevina će ostati nedovršena

... to je ionako u modi.

Sa svime se samo počinje,

za dovršavanja nema dovoljno hrabrih

nedostaje, svega a najviše istine...

ostaju strašila da svjedoče... o nama.

U malo vremena s tim jednim jedinim

jadnim ja... razbacujemo se na

previše adresa... pravih, lažnih i inih

i na svakoj od njih ponešto izgubimo...

nakon dovoljnog broja noći

jednog se jutra i bez sebe probudimo.

...da je situacija, slučajno ispala obrnuta, kakva bih ja očekivanja mogla imati?

Bojim se priznati si

da odgovor znam.

Dugo sam ja već na netu. I preko svog pisanja upoznala sam mnoge ljude. Neke sam i vidjela, popila s njima kavu. Neki su mi postali dragi i dobri prijatelji zbog kojih mi nije teško sjesti s obitelji u automobil i otisnuti se sa svoga Otoka...

No neki su jednostavno predaleko. Al' ne razmišljam o njima manje. I od njih sam dobila najljepše poklone. Ovo je jedan od njih:

Čovjek


Čovjek,
to je kamen sa litice,
kad razljućeno brdo zadrhti
od očaja,
što nikad neće do neba,
što nebo nikad neće njemu.
Čovjek je ponekad ono,
što se odlomi i pada.
Čovjek je
onaj što tragove ostavlja
u prtinama i na prašini,
ponekad u tvom životu,
najviše kod onih
koji ga volješe.
Čovjek je strpljenje božije.
Bez nakane za zaboravom,
bez namjere odsustva,
bez riječi da ih vjetru daje.
Kad ja budem čovjek,
nijedan opis neće valjati,
jer će želje za mojim oblikom,
koji će biti zadan,
prestati kad mine vakat priznanja
i kad publika zaboravi aplauz.
Čovjek je prolaznik ispod zvijezda,
saputnik suncu i mjesecu,
ponekad tebi.
Najčešće sam.
Kao što je i u smrti sam.
.
P.S. Samo ti zaspi, djevojcice. Ti si i u snu - pjesma.

A.Havlaćan (Pittsburgh, USA)

...šutim... a ti, misliš da se ljutim - kao da me ne poznaješ

i kao da ne znaš, da tad šutim najmanje...

...slutiš... ili i ne razmišljaš? ...osjećaš li moje napore, da doprem šutnjom do tebe!?

...i baš kad si se spremao uzletiti u dosad neslućene ti visine...

Slomili su ti krila.

...ali ne očajavaj, jer visine su relativne... a ti još uvijek imaš mene.

U životu se stalno izmjenjuju razdoblja...Dobra s lošima, sunčana s kišnima, rodna sa sušnima...

Kako svemu, tako i nama. Odlučnost je ono što nas održi... i duh u nama; ako mu dozvolimo da se izrazi.

Što nas ne ubije... ojača nas i pripremi za nove izazove.

Riječi su šture i strašne. Zato ih toliko puno ispisujem...

Da bih im dala toplinu i da te njome dotaknem.

Ponekad, uspijem...

Volim kad ti vidim požudu u očima i kada osjetim kako ubrzano dišeš... radi moje blizine

radi moje opasne blizine...

Još samo tren i ruke će ti kliziti mojim tijelom... a kosa postati mokra od znoja i pamtit ćeš sve

moje obrise odjevene u mirise posteljine...

to se ne zaboravlja.

Vjeruješ li da se bojim napisati ti "Laku noć"...

...samo zato što znam da ću dobiti istovjetni odgovor.

Vjetrić, noć, pusta ulica koja zapravo i nije ulica,

limene nastambe koje bi
trebale biti kuće...

veliki mjesec, mirisi... tebe.I tišina, predivna. Spava pred svačijim vratima...

Žar cigarete
u noći... i
osmijeh koji se kroz nju nazire.

Da te nema, ne bih imala uspomena na mjesta koja ne poznajem...

Svoju obitelj doživljavam kao

SVOJ TIM

sve su druge riječi ovdje suvišne.

Svaki je kraj ujedno

i novi početak...

Muškarci nikada ne bi upadali u krizu srednjih godina, kada bi im na pragu 40-te bilo omogućeno da svaki tjedan mijenjaju auto i ženu ;))...

Ma volim vas ja, ali ne mogu ne primjetiti.

Kada dođeš...

probudi me. Ne volim kad me ostaviš da

spavam.

Jer je tužno buđenje, kad se osjetiš sam i ostavljen.

Kada muškarac učini preljub, to je najčešće

još samo jedan od njegovih hirova...

Kada je žena ta koja prevari, ta prijevara ima duboke korijene, motivi su snažni a i poslijedice su dalekosežnije